Predsjednik Srbije Boris TadićProšlog tjedna u beogradskom Blicu nije izašao tekst pod nazivom 'Puna usta Europe'. Iako je trebao izaći, naručen od strane samog Blica, komentar beogradskog profesora na 'Fakultetu političkih nauka' Vladimira Pavićevića, kritizirao je lik i djelo predsjednika Borisa Tadića, pa je uredništvo rečene tiskovine odlučilo da baš zbog tih razloga neće objaviti tok misli njihovog stalnog 'kroničara', koji je to bio barem do ovog trenutka.

Tekst u kojem se Pavićević osvrće na Tadićevu predsjedničku funkciju, odnosno način na koji ovaj pristupa instituciji predsjednika, zabilježen je na kraju u drugoj beogradskoj tiskovini, Borbi.

"Suprotno najavama predsjednika, Srbija se u procesu evropske integracije od svibnja 2008. do danas nije pomaknula s mjesta. Naša zemlja nalazi se na začelju kolone država zapadnog Balkana koje žele postati članice EU, zauzevši mjesto iza Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Albanije i Bosne i Hercegovine; a naši građani se još nalaze u karantinu, uzaludno iščekujući da se ostvare nekoliko puta dana obećanja predsjednikovog ministra o ukidanju viza za putovanje u države Šengenskog sporazuma", započeo je između ostalog Pavićević u svom komentaru s iznošenjem svojevrsne inventure Tadićeve male političke trgovine, čiju je dozvolu za nastavak rada predsjednik izvojevao nakon parlementarnih izbora tijekom protekle godine.

Od tog razdoblja, kaže Pavićević, možda Srbiji nije ispunio san da neometano putuje po Europi, ali zato je predsjednik Tadić vidio svijeta. I sa tih se putovanja svaki puta kući vratio kao prokušani majstor za protokole. "On se pojavljuje kao vješti pregovarač i spasitelj nacije tokom plinske krize, voljena osoba koja razumije patnju sviju. Presjednik ljubi zastavu. Promatra manevre. Lupa rukom o stol i prijeti da će istražiti slučajeve korupcije. On preuzima brigu za odgovornost ministara iz Demokratske stranke", kaže profesor sa Političkih nauka, pojašnjavajući pobliže mentalni mehanizam koji pokreće Tadićeve političke aspiracije.

"Stesan i obučen po mjeri javnog mnienja, Boris Tadić koji obitava u predsjedniku možda i ne primjećuje u kom pravcu ga bacaju valovi srpske i svjetske politike. Jednim udarcem narušava integritet predsjednika Vlade, srozava ionako poljuljani ugled stranke koju je prisvojio i države koju samo što nije", dodaje Pavićević, da bi se potom prisjetio na koga ga, onako na prvu, prema profiliranim političkim refleksima podsjeća srpski predsjednik. "Umislivši da funkcija koja mu po prirodi stvari daje autoritet znači da on autoritet i jeste, Boris Tadić podsjeća na Georga Busha Mlađeg, predsjednika bez inventivne državne politike, kome u parteru svi aplaudiraju, a iza zavjesa mu se grohotom smiju. Otud i ne čudi bizarni mimohod ove dvojice „državnika" na pekinškoj Olimpijadi na koji se ovdje već zaboravilo, ali koji će svakako naći svoje mjesto u jednoj budućoj historiji bizarnosti srpske diplomacije. U plimi političkih paradoksa koji su Borisa Tadića učinili predsjednikom, ne čudi što naš nosilac liste „Za europsku Srbiju" svojim predsjednikovanjem uvodi u opasnu zonu koja može ne samo Europu učini strancem u Srbiji već i da Srbiju učini nepoželjnom za Europu", kaže Pavićević, komentirajući pritom toliko puta iskazani pragmatizam čelnika države.

"Ne čudi ni što se predsjednik osjeća i ponaša kao car, arbitrira i lijevo i desno, promiče svoje jarane na najviše državne funkcije i daje i njima priliku da osjete slast koju imanje autoriteta daje nekome kome ne pripada. Ne čudi, ali brine. Jer radi se o veselom dvoru koji niti shvaća značaj koji mehanizam podjele vlasti ima u modernoj državi, niti pokazuje spremnost da riskira nijedan postotak podrške dragih birača, makar to dovelo u pitanje naše opredeljenje za Evropu.", kaže Pavićević. Zbog svega nabrojenog, Pavićević kaže da Tadić Srbiju osuđuje na izolaciju.

"Jer samo u izoliranoj, burazerskoj Srbiji neće se praviti razlika između političara koji ima autoritet i političara koji jeste autoritet. Na kraju treba kazati kako je Blicovo odbijanje da objavi Pavićevićev tekst, što se može okarakterizirati na razne načine, pa i kao eklatantni primjer cenzure u funkciji pogona jedne novinske uređivačke politike, naišlo i na kritike pojedinih medija, koji su se prvenstveno zapitali: ako se takvo nešto događa u Blicu; da se dakle zabranjuje javna kritika usmjerena konkretno prema Tadiću, iako su svi njegovi suradnici otprije bili na tapeti istog lista - ako je dakle to slučaj u 'proeuropskom Blicu', kako li treba gledati na situaciju u režimu naklonjenijim medijima, poput Večernjih novosti, Danasa ili pak Politike?