Boško Matković pretvorio je Pleso od gubitaša u profitabilnu tvrtku koja je na putu da postane regionalni centar za zračni promet, ali ne pripada nijednoj stranci i nema političko zaleđePolitičko-građevinska interesna skupina HDZ-a i IGH-a odlučila je pod svoju izravnu kontrolu staviti projekt izgradnje nove zračne luke Zagreb vrijedne 250 milijuna eura. Da bi što prije uspio tajni naum skupine interesno povezanih osoba, tvrtki i jedne političke stranke, kao prva žrtva mogao bi pasti Boško Matković, dosadašnji direktor Zračne luke Zagreb. Iako je riječ o nestranačkom stručnjaku koji zagrebačku zračnu luku uspješno vodi već gotovo osam godina, za mnoge je aktere upravo on mogući neugodni i nepredvidljivi svjedok, kojeg vrh HDZ-a želi što prije smijeniti i na njegovo mjesto postaviti Tonćija Peovića, trenutačnog direktora dubrovačke zračne luke. Osim što je dugogodišnji vjerni član HDZ-a, Peović ima i drugu važnu karakteristiku: iznimno je blizak Juri Radiću, Miomiru Žužulu i Institutu građevinarstva Hrvatske, koji imaju velike planove s novom zagrebačkom zračnom lukom. Da bi HDZ-ova stranačko-poslušnička križaljka bila potpuno ispunjena, nakon što na Matkovićevo mjesto zasjedne Peović, na njegovo bi mjesto trebao doći Frano Luetić - brat HDZ-ove gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice. Tako bi, u konačnici, umjesto nestranačkog profesionalca bez mrlje u karijeri i s odličnim poslovnim rezultatima, na istaknuta mjesta dospjeli ljudi čija je najvažnija poslovna referenca - članska iskaznica Hrvatske demokratske zajednice.

Ono što, međutim, u ovom slučaju posebno smeta svima koji znaju za mogući scenarij jest činjenica da je u sve uključen već notorni Institut građevinarstva Hrvatske, koji pod vodstvom Jure Radića i njegova savjetnika Miomira Žužula a pod okriljem HDZ-a kao da je pretplaćen na sve veće i unosnije projekte u Hrvatskoj. Jedan od takvih projekata je i izgradnja nove zračne luke u Zagrebu, a to očito nije moglo proći bez velike zainteresiranosti da IGH-u i pojedincima bliskima HDZ-u pripadnu najveći ili potpuni udjeli.

A cijela priča o projektu nove zračne luke zapravo je vezana za Boška Matkovića, sadašnjeg direktora Zračne luke Zagreb kojem je najveća mana to što nije stranački opredijeljen i što nije povezan s glavnim 'igračima' u hrvatskom građevinskom lobiju. Nakon što je kao inženjer strojarstva dugi niz godina radio na kompleksnim projektima u Hrvatskoj i Sloveniji, uključujući i izgradnju nuklearne elektrane Krško, Matković je krajem osamdesetih karijeru uspješno nastavio u inozemstvu - najveći dio u Njemačkoj, a dio i u Francuskoj. Budući da je godinama radio na projektima vezanim uz zračne luke, nakon što se na nagovor obitelji 1998. odlučio vratiti u Zagreb, potražio je posao u zagrebačkoj zračnoj luci, gdje mu je tadašnji direktor Tomislav Leko dao da mu bude savjetnik. Tri godine kasnije, nova koalicijska vlast smijenila je Leku, a u nedoumici oko njegovog nasljednika koalicijska vlast nije mogla naći nikog dovoljno stručnog u vlastitim redovima, pa je na koncu, gotovo slučajno, na to mjesto postavljen Boško Matković. Otada, pa sve do današnjih dana Matković je vodio zračnu luku kao profesionalac, menadžer kojem je glavni cilj što veći uspjeh tvrtke. Iako zbog samozatajnosti u domaćoj javnosti nikad nije bio posebno poznat i spominjan, od nekadašnje tvrtke-gubitaša, koja je u nekoliko godina pod njegovim vodstvom poplaćala višemilijunska dugovanja, svih sedam godina Matkovićevog vođenja proteklo je uz vrlo dobre poslovne rezultate. Tako je i u protekloj, 2008. godini tvrtka Zračna luka Zagreb s tvrtkama-kćerima imala 50 milijuna kuna dobiti, a od ranijih godina do danas u bankama kao ušteđeni depozit stoji oko 30 milijuna eura.MIOMIR ŽUŽUL savjetnik je Jure Radića, ali i predsjednik Nadzornog odbora Croatia airlinesa

Upravo je taj depozit, koji je Matković godinama pažljivo štedio, trebao poslužiti za njegov projekt života - izgradnju nove zračne luke. Naime, svjestan činjenice da zagrebačka zračna luka svake godine ima sve veći broj putnika, ali i ideje da bi upravo Zagreb u bliskoj budućnosti mogao biti strateški važno zračno čvorište za cijelu regiju, a pogotovo zemlje bivše Jugoslavije, Matković je još prije pet godina započeo razrađivati projekt nove zračne luke. Osim želje i volje, za to je imao i konkretna znanja jer je u Njemačkoj i Francuskoj devedesetih radio upravo na projektima dogradnji i izgradnji zračnih terminala. Tako je, uostalom, uz pomoć svojih suradnika i konzultantskih tvrtki Roland Berger i Deloitte razradio različite modele financiranja opsežnog projekta. Iako bi za projekte takvih razmjera bili očekivani modeli poput koncesije ili javno-privatnog partnerstva, Matković se najviše zainteresirao za model koji bi u konačnici bio najjeftiniji, ali i najtransparentniji. Tako bi se novi zračni terminal gradio vlastitim snagama, odnosno učešćem vlasnika i kreditima banaka koje bi vraćala tvrtka Zračna luka Zagreb.

Matkovićeva se logika sastojala u činjenici da bi prema poslovnim pokazateljima Zračna luka Zagreb mogla bez problema otplaćivati kredit za gradnju, da je većinskim vlasnicima, državi i Gradu Zagrebu u interesu da zračna luka ostane u njihovu vlasništvu, te da bi takav model bio jeftiniji i transparentniji od bilo kojeg drugog oblika. Po njemu, troškovi izgradnje stajali bi 240 milijuna eura, od čega bi polovicu iznosa, odnosno 120 milijuna eura kreditirala Europska investicijska banka po povoljnim uvjetima i počekom od pet godina. Preostalih 120 milijuna eura podijelili bi tvrtka Zračna luka Zagreb s 60 milijuna eura, a ostatak bi u postotku 60:40 dali država i Grad Zagreb.

Svoje planove Boško Matković je još tijekom 2006. godine izložio predstavnicima vlasnika, hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu, ministru Božidaru Kalmeti i zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Nakon nekog vremena oni su se složili s prijedlogom projekta i modelom samofinanciranja, pa je u listopadu 2007. svečano potpisan protokol o izgradnji novog putničkog terminala Zračne luke Zagreb. Sljedeći korak bilo je raspisivanje međunarodnog javnog natječaja za idejno rješenje novog terminala u svibnju prošle godine. Osim desetak sudionika iz Hrvatske, na natječaj je pozvano i desetak arhitektonskih tvrtki iz inozemstva. Iako su radovi bili anonimni, IGH-u su pogodovali neki hrvatski mediji koji su još tijekom trajanja natječaja otvoreno spekulirali o mogućoj hrabrosti žirija da u oštroj međunarodnoj konkurenciji pobjedu dodijeli domaćem IGH-u. U konačnici, to se početkom listopada prošle godine i dogodilo, a otad se Jure Radić i IGH na različite načine ponašaju kao da je cijeli projekt pripao njima. Naime, tim je natječajem IGH dobio tek posao projektiranja novog terminala, vrijedan otprilike četiri milijuna eura. Ipak, Jure Radić je samo dan nakon objave rezultata sazvao press konferenciju na kojoj se hvalio kako je IGH 'dobio projekt od 280 milijuna eura'.

Iako je sve do tada Matkovićev plan samofinanciranja važio kao najbolja varijanta, stvari su se ubrzo počele mijenjati. Naime, tijekom studenog i prosinca i u Hrvatskoj su se počeli osjećati efekti recesije, pa je cijeli projekt privremeno stavljen na stranu. U međuvremenu, neki od zainteresiranih očito su zaključili da u vrijeme nominalne opće štednje nema velike šanse da se ostvari Matkovićev model, ali zato postoji mogućnost da se cijeli projekt 'odradi' na drugi način - netransparentnim i mnogo skupljim modelom u kojem bi se cijela zračna luka i projekt izgradnje kroz koncesiju ili javno-privatno partnerstvo prepustio nekim stranim partnerima. U tom bi se slučaju dosadašnji vlasnici, država i Grad Zagreb odrekli svog vlasničkog udjela, ili bi bili minorizirani što bi značilo da bi strateški važan infrastrukturni projekt pao u strane ruke. Isto tako, cijene gradnje i korištenja, odnosno troškovi projekta bili bi mnogo skuplji, a otvorila bi se i velika mogućnost za tajne dogovore 'ispod stola', napuhivanja cijena, kojekakve 'provizije' i sve ono što je već uobičajeno u velikim i mutnim poslovima.PROJEKTANTI nove zračne luke na Plesu arhitekti Velimir Neidhardt i Branko Kincl s vodećim čovjekom IGH Jurom Radićem

Da su politika i krupan biznis itekako zainteresirani za projekt novog terminala, ali dakako svaki iz svog određenog interesa, pokazalo se već u veljači ove godine. Gotovo istovremeno, a možda i dogovorno, Ivo Sanader i Jure Radić krenuli su zagrebačku zračnu luku nuditi po Europi najpovoljnijem ponuđaču: Sanader je, iz političkih razloga kao protuuslugu za vanjskopolitičku podršku u sporu sa Slovenijom, tijekom posjete francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju navodno cijeli projekt obećao francuskom graditeljskom divu Bouyguesu. S druge strane, Jure Radić je, iako je IGH dobio mandat samo za idejno rješenje, zračnu luku nudio nekim njemačkim kompanijama i zračnim lukama, a najzainteresiranije sugovornike pronašao je - u bečkoj zračnoj luci. Nakon turneje po europskim gradovima, Radić se sa svojim angažmanom čak pohvalio u nekim hrvatskim medijima, a na apsurdnu najavu da je bečka zračna luka zainteresirana za izgradnju nove zagrebačke reagirao je tek zagrebački gradski vijećnik Boris Mikšić, koji je jasno ukazao koliko je ta ideja nelogična: "Bečka zračna luka nema nikakvog interesa razvijati konkurenta u Zagrebu, drugu zračnu luku udaljenu tek 300-tinjak kilometara. Njihov interes prije bi bio da se zagrebačka zračna luka nikad značajnije i ne razvije, ili možda tek kao sekundardna luka Beču. Bečka luka bi na ovaj način kupila konkurenciju i uništila poslovanje zagrebačke luke", kazao je Mikšić.

Kako god bilo, svima koji imaju pretenzije nad zagrebačkom zračnom lukom, Boško Matković je velika smetnja. Naime, budući da nije član HDZ-a, nikad ga se nije moglo kontrolirati stranački. Isto tako, u poslovnim krugovima vezanim uz zračni biznis on je poznat kao osoba koja nije sklona različitim 'dealovima' i namještanjima poslova, o čemu uostalom svjedoči i činjenica da mu ni najljući protivnici još nisu uspjeli naći neki suvisli razlog za smjenu. O njegovoj dosljednoj poslovnoj politici govori i nedavni sukob s čelnim čovjekom Croatia airlinesa Ivanom Mišetićem, koji je od njega navodno tražio još veće popuste: na taj način bi Mišetićeva tvrtka imala manje dugove, a Matkovićeva manju dobit. Što se tiče IGH-a, njihovo je povjerenje Matković izgubio još prije nekoliko godina, kad je posao adaptacije postojeće zračne luke Zagreb dobila IGH-u konkurentska tvrtka Ingra. Kad se uzme u obzir činjenica da je nekadašnji ministar vanjskih poslova Miomir Žužul trenutačno zaposlen u IGH kao savjetnik Jure Radića ali i da je predsjednik Nadzornog odbora Croatia airlinesa, nikome u zračnom biznisu nije čudno što se posljednjih mjeseci Ivan Mišetić dao u snažno lobiranje da vlada što prije smijeni Boška Matkovića. On je, uostalom, nezgodni svjedok i u nekim poslovnim odlukama Croatia airlinesa, jer je po funkciji član nadzornog odbora nacionalne zračne kompanije. Iako je svih proteklih godina dobro vodio tvrtku i dokazani je menadžer,

formalno ne postoji niti jedan dobar razlog za njegovu smjenu, ali je Matković mnogima velika smetnja u ostvarivanju različitih planova. Zbog svega toga čini se da on trenutačno nema gotovo nikoga tko bi stao u njegovu obranu, a dugačka je lista onih koji jedva čekaju da na njegovo mjesto instaliraju Tonćija Peovića. A on je, pak, savršena osoba za takvu funkciju jer je blizak i HDZ-u i IGH-u: dugi niz godina aktivan je u dubrovačkoj podružnici HDZ-a, a otkako je direktor dubrovačke zračne luke, godinama je unosne poslove rekonstrukcije i adaptacije dubrovačkog aerodroma dodijeljivao anonimnoj tvrtki "Trames" iz Mokošice. A osnivač i donedavni vlasnik te tvrtke, dok ju nominalno nije prepustio kćeri Petrici bio je - Ante Stojan, tehnički direktor Instituta građevinarstva Hrvatske. Iako se o mogućoj Matkovićevoj smjeni u zagrebačkim zračnim krugovima još do prije nekoliko dana uopće nije pričalo, čini se da su njegovi brojni protivnici vjerojatno uspjeli u lobiranju pri vrhu HDZ-a: u najnovijem broju Dubrovačkog lista objavljen je članak u kojem se govori o Peovićevu odlasku na novo radno mjesto - u zračnu luku Pleso. I dok Boško Matković, od kojeg je Nacional proteklih dana pokušao dobiti intervju ili izjavu o svojoj smjeni navodno ne zna ništa, HDZ-ovac Peović u lokalnom je glasilu već tobože priznao da će mu selidba u Zagreb teško pasti jer će 'morati kompletno reorganizirati svoj život'.