Zoran FerićSalman Rushdie u svom eseju "Imaginarne domovine" citira L. P. Hartleyja koji kaže: "Prošlost je strana zemlja..." Za čovjeka s dvije ili tri domovine, koji iz Engleske piše o Indiji i Pakistanu, reklo bi se vrlo prikladan citat. U spomenutom eseju Rushdie govori o iskustvu indijskoga pisca koji piše na jeziku kolonizatora svoje zemlje i o vlastitom pokušaju da u romanu "Djeca ponoći", kroz nepouzdano sjećanje pripovjedača Saleema Sinaja, stvori veličanstvenu sliku Indije koja se utjelovljuje u nevjerojatnom broju priča i likova, sliku koja svojom mnoštvenošću i bujanjem nalikuje na Indiju. A riječ koja bi to barem djelomično i uopćavajući mogla izraziti je „kompleksnost". U svijesti Saleema Sinaja povijest Indije od njenoga stjecanja nezavisnosti pokazuje se u najvećoj mogućoj kompleksnosti, kao što se i pojave u toj povijesti nastoje prikazati uz maksimalno uvažavanje njihove složenosti. To je, čini se, jedna od najvažnijih mogućnosti, a moglo bi se reći i „obaveza" velike epike.

Na primjer, u poglavlju o Indiri Gandhi, pripovjedač je iskoristio činjenicu što je imala specifičnu frizuru (polovica kose bijela, a pola crna) da nam metaforički pokaže svijetle i tamne aspekte njenog upravljanja Indijom. S jedne strane demokraciju i napredak, a s druge izvanredno stanje, prisilne sterilizacije i teror. Ova veličanstvena knjiga napisana je s odgovarajućom distancom: iz Engleske. U tom romanu i kroz tu distancu, Rushdie zapravo govori o svima onima koji imaju dvije domovine, kojima ni jezik više nije domovina i koji tu svoju podvojenost žive svakodnevno. On je glas izmještenih koji u našoj suvremenoj situaciji bujaju proporcionalno s demografskom eksplozijom u Trećem svijetu. U suvremenim globalizacijskim uvjetima bit će sve manje ljudi koji imaju jednu domovinu, a onih čije domovine nisu imaginarne. Svjedoci smo ovih dana strašne tragedije u Sredozemlju kad se stotine ilegalnih imigranata iz Afrike utopilo pri pokušaju da stignu u zemlje blagostanja. Jednostavno, doći će dan kad će većina ljudi biti u nekoj vrsti emigracije. Sve su to oni koji su nekamo otišli nadajući se da će im biti bolje. Ovih dana pak, gledajući emisiju „Otvoreno" i čitajući o majoru Simi Dubajiću, prvom osumnjičenom partizanu za ratni zločin koji se dogodio poslije rata, postalo mi je jasno da mi ovdje u Hrvatskoj imamo iskustvo dviju domovina, a da nismo nikuda otišli. Da smo u vlastitoj zemlji emigranti. Naša prošlost je doista strana zemlja, a povijest nam pati od opasnog bipolarnog poremećaja. Imamo zapravo dvije povijesti, onu jasenovačku i onu bleiburšku. Zanimljivo je, međutim, kako vlastitu povijest identificiramo s grobljima. Ta su dva tragična groblja, naime, ishodišta tih naših velikih povijesnih priča koje su, da stvar bude jasnija, uobličene i u dva postojeća pravopisa. Te se povijesti stalno nadmeću, optužuju i viču: „Vi ste ih ubili više." I tako se te dvije povijesti ostvaruju gomilajući leševe u suprotnome taboru i uzdižući svoju moralnu čistoću. Tito i Pavelić su još uvijek dvije centralne političke figure. A kad se razmišlja o nedavnoj prošlosti, Tuđman je u svijesti mnogih umekšani Pavelić, dok je Račan demokratičniji Tito. Ušli su oni u te dvije povijesne matice možda i ne potpuno svojom voljom jer se prvi hrvatski predsjednik, barem za vanjske potrebe, pokušavao djelomično riješiti ustaške hipoteke, dok je predsjednik SDP-a Račan svi silama nastojao osloboditi se totalitarnoga naslijeđa. Kako vidimo, niti jedan ni drugi nisu uspjeli. Onemogućili su ih leševi koji imaju ružnu naviku da se svako malo pojave na čistom zraku i zasuču nam prošlost kao brkove Sime Dubajića. Uostalom, nedavne rasprave o partizanskim zločinima i raspisivanje međunarodne tjeralice za brkatoga osumnjičenika, pokazuju potpuno ludilo tog bipolarnog poremećaja. Nevjerojatno je kako lijevi i desni u toj raspravi načelno osuđuju svaki zločin i smatraju da svakog zločinca treba privesti pravdi, a zapravo pokušavaju, s figom u džepu, nekako relativizirati zločin onih koje vide kao svoje. Lijevi nastoje dokazati kako su ih fašisti i ustaše pomlatili daleko više, a desni se trse dokazati da nije tako i da su jednaki. Kao da zločin nije zločin i kao da on ima neke bitne veze s aritmetikom i statistikom. Nekrofilsko je to nadmudrivanje koje barata sa simplifikacijama i općim mjestima, pa je po svemu vidljivo da se mahom ne radi o potrebi iznošenja istine, nego u prvom redu o stjecanju političkih bodova. Jedna se politička opcija bori protiv druge vlastitom interpretacijom prošlosti. Prošlost je i poprište sukoba i argument. To je tako vjerojatno zato što se čini da se prošlost može podijeliti na svijetlu i tamnu stranu, kao kosa Indire Gandhi. Zato što nam prošlost izgleda jasnija. A nije dovoljno jasno da izgleda jasnija upravo zato što je simplificirana i da su koljači i na jednoj i na drugoj strani, i tu i tamo su brkate ubojice i oni koji vade oči i polijevaju vapnom. Ono što se uporno ne želi vidjeti ni pokazati jest jednostavna činjenica: to su isti ljudi. Ono što ih karakterizira nije ideološki predznak, ni uniforma ni slovo ni zvijezda, nego univerzalna glupost. Kad istina počinje izlaziti na vidjelo u obliku leševa, onda ona obično ne generira mržnju prema univerzalnoj gluposti. Univerzalnu glupost teško je mrziti upravo zato što je univerzalna i nema lice. Zato obično počinjemo mrziti one koji su oko nas, lica nama bliska i pogodna za odstrel. Snažna emocija, tuga, gađenje i osjećaj nepravde traže svoga krivca sve dok ga ne pronađu u prvome susjedu. Salman Rushdie u svome eseju o prošlosti kaže sljedeće: „Moglo bi se utvrditi da je prošlost zemlja iz koje smo svi emigrirali, da je njen gubitak zajednički cijelom čovječanstvu." Čini se da kod nas nije tako. Ako veći dio čovječanstva boluje od gubitka prošlosti, mi bolujemo od njenoga viška. Naša je dijagnoza: previše prošlosti.