Ljubo JurčićEkonomisti najčešće globalizaciju definiraju kao proces u kojem se međunarodna tržišta roba, kapitala i rada integriraju povećavajući njihovu međuzavisnost. U vrijeme industrijske civilizacije postoje tri velika razdoblja globalizacije. Prvo razdoblje počinje polovicom devetnaestog stoljeća i završava s početkom Prvog svjetskog rata. Ovo razdoblje globalizacije nošeno je industrijskom revolucijom, primjenom njenih pronalazaka u tekstilnoj industriji, u izgradnji željeznice, brodova, automobila i u primjeni električne energije. Razdoblje od početka Prvog svjetskog rata do završetka Drugog obilježeno je zatvaranjem granica i protekcionizmom, snažnim svjetskim dezintegrirajućim i ukupno deglobalizirajućim procesima. Nakon Drugog svjetskog rata počinje današnja epizoda globalizacije. Ona je temeljena na tehnološkoj revoluciji, na dogovorima o liberalizaciji svjetske trgovine i standardizaciji proizvoda, proizvodnih procesa, transportnih dokumenata, međunarodnog platnog prometa i zaštiti privatnog vlasništva.

U oba razdoblja globalizacije bilo je značajno povećanje međunarodne trgovine koja je značajno utjecala na povećanje ukupne svjetske proizvodnje. Iako je međunarodna trgovina relativno više rasla od ukupne svjetske proizvodnje, u oba razdoblja njihova međusobna uvjetovanost bila je vrlo velika. U razdoblju od 1850. do 1913. godine svjetski bruto domaći proizvod rastao je po stopi od 2,1% godišnje, dok je svjetska trgovina rasla po stopi od 3,8%. Nakon Drugog svjetskog rata rast međunarodne trgovine i ukupne svjetske proizvodnje imao je dugo razdoblje rasta. U realnim pokazateljima, rast svjetske trgovine od 1950. do 1973. godine iznosio je 8,2% godišnje dok se u istom razdoblju proizvodnja povećavala 5,1%. Budući da su se efekti mira nakon Drugog svjetskog rata, tehnološke revolucije i liberalizacije u značajnoj mjeri „konzumirali" u prvom dijelu ovog razdoblja - u drugom dijelu, od 1974. do 2007. godine ove stope rasta bile su manje. Ukupna svjetska proizvodnja rasla je po stopi od 2,9%, a međunarodna trgovina po stopi rasta od 5,0% godišnje. Na smanjenje ovih stopa imao je i utjecaj naftni šok (1974.) i dotcom kriza (2001.) Treba imati u vidu da su ovo relativne promjene i da su apsolutne vrijednost i proizvodnje i trgovine u drugom dijelu bile veće, pa i manji postoci ne znače manju proizvodnju i trgovinu u apsolutnim vrijednostima. Bilo kako bilo, za cijelo razdoblje od 1950. do 2007. godine međunarodna trgovina je rasla 6,2% godišnje, što je gotovo dvostruko više nego u prvom razdoblju globalizacije. Ako bi se usporedba trgovine u ova dva razdoblje (1850.-1913. i 1950.-2007.) svela na „zajednički" dolar, tada bi ovo povećanje u drugom razdoblju bilo još veće (9,8% u odnosu na 3,8%). Posljednji dio drugog razdoblja karakterističan je i po snažnom rastu direktnih stranih ulaganja. Ona su 1982. godine 5,2% svjetskog bruto domaćeg proizvoda, da bi taj udio u 2006. godini iznosio 25,3%.

Može se reći da se razvoj svijeta, osim na tehničkim i tehnološkim pronalascima temeljio i na stvaraju uvjeta za povećanje međunarodne razmjene. Jedna od posljedica sadašnje globalne gospodarske i financijske krize je smanjenje međunarodne trgovine i posljedično ukupne svjetske proizvodnje. Negativni trendovi u trgovini i proizvodnji dovode do zaštite vlastite proizvodnje, tj. protekcionizma, u prvoj fazi. Ako se negativni trendovi nastave, tada se javljaju trgovački pa i ekonomski ratovi.

U najnovijem izvješću OECD-a predviđa se smanjenje ukupne svjetske proizvodnje u 2009. godini za 2,75%, što približno iznosi manju svjetsku proizvodnju od tisuću i petsto milijardi američkih dolara. Primjerice, hrvatski godišnji bruto domaći proizvod kreće se oko 50 milijardi dolara. Također, Svjetska trgovačka organizacija predviđa da će ove godine međunarodna trgovina pasti za 9%. Najveći pad u mirnodopsko vrijeme. Može se reći da ovi podaci ukazuju na šokantno zaustavljanje globalizacijskih procesa na kojima se svijet razvijao posljednjih pedesetak godina. Ovakvi efekti globalne krize stavili su pred velike izazove koncept slobodne svjetske trgovine kao i koncept slobodnog, jedinstvenog europskog tržišta. Zaštita vlastite proizvodnje, protekcionizam, zasigurno bi produbio i produljio ovu krizu. Zaštita od „novog" protekcionizma bit će teška. Neće se koristiti protekcionističke mjere i instrumenti iz razdoblja velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća: zabrane uvoza, ograničenje uvoza, veće carinske stope i slično. Na vidiku je „nacionalni" i financijski protekcionizam. U Velikoj Britaniji, gdje je rođen liberalizam, premijer izjavljuje „britanski poslovi za britanske radnike". U Americi je s visokog mjesta došla poruka „kupujmo američko". Francuski predsjednik poziva francuske proizvođače automobila da čuvaju domaća radna mjesta kao uvjet za državnu pomoć. Grčki bankari su dobili državno jamstvo uz uvjet da ga koriste za kreditiranje domaćih subjekata, a ne svojih podružnica na Balkanu. Na djelu je gospodarski nacionalizam koji se provodi kroz „financijski" protekcionizam. Zemlje srednje i istočne Europe, čiji je bankarski sustav u rukama stranih banaka, najviše će pogoditi „financijski" protekcionizam. U toj oskudici bankarskog novca povećat će potrebu za novcem Međunarodnog monetarnog fonda. Zbog očuvanja međunarodne trgovine i potražnje, zbog očuvanja proizvodnje u vlastitim zemljama i zbog zaštite ulaganja u zemljama koje ne mogu vlastitim sredstvima ublažiti posljedice globalne krize, zemlje G20 odlučili su dati MMF-u dodatnih 700 milijardi dolara. Oporavak svjetske trgovine i proizvodnje ne ovisi samo o ovim sredstvima, nego o mnoštvu drugih usklađenih mjera kojima će se morati mijenjati svjetski sustav proizvodnje i trgovine. Ukoliko ovih 700 milijardi bude utrošeno za krpanje rupa nastalih u krizi, tada neće povući ni svjetsku trgovinu ni proizvodnju. Zbog toga je od presudne važnosti odluka, tko, na koji način i kojim sredstvima će pokriti troškove sadašnje krize. Bez tog rješenja, a uz utrošak ovih 700 milijardi dolara, svijet bi se u kratkom razdoblju mogao naći u još dubljoj krizi.