Objavljeno u Nacionalu br. 699, 2009-04-07

Autor: Damir Radić

Film

Neuvjerljiva narko-alko subkultura

Schmidtovo i Sviličićevo umekšavanje Bovićeva naturalizma stvorilo manjak sugestivnosti

Damir RadićDamir RadićKad su 2006. objavljene kao roman neznana autora Alena Bovića, "Metastaze" su pobudile velik medijski interes, ali i naišle na suzdržanost kritike i tzv. književnog establišmenta. Kako i ne bi kad su u prah srušile mit o fakovskoj "stvarnosnoj prozi" silovitim naturalizmom, razotkrivajući i slijepcima svu sterilnost fakovski shvaćenog realizma. A kad se otkrilo da se iza pseudonima Alen Bović ne krije poznata književna faca nego "nekakav ginekolog" Ivo Balenović, samozadovoljna distanca uspostavljena spram romana postala je i veća. I dok si članovi eksfakovskog kružoka i danas međusobno tepaju da su "hrvatski carverovci", Boviću/Balenoviću predbacivali su preveliko ugledanje na Walshov "Trainspotting" u bavljenju zagrebačkom narko-alko-navijačkom subkulturom, o čemu nema spora (od kompozicije do karakterizacije), no zaboravljalo se reći kako je škotski orijentir za svog hrvatskog pratitelja bio kreativno iznimno plodan, ne odvodeći ga u imitaciju, nego mu pomogavši u stvaranju autentičnog djela. Možda je ultimativno mračan svijet Bovićeva romana djelovao za koju nijansu "presvjetski", kao da bi se ti likovi i događaji trunčicu prije mogli naći i dogoditi u npr. Londonu nego Zagrebu.


Međutim, to nije umanjivalo impresivnost stila i likova i činjenicu da smo nakon apologetskog prikaza BBB-a u Radakovićevom komadu "Dobro došli u plavi pakao" iz sredine 90-ih napokon dobili neusporedivo uvjerljiviju sliku stvarnog hrvatskog nogometnog navijača. Umjesto benigna Radakovićeva "našeg dečka", na scenu je stupio nacionalno-rodni šovinist, radikalizirana varijanta onog izvornog BBB-a kojeg je Radaković oblikovao u fragmentu svog debi-romana "Sjaj epohe", prije nego što se odlučio dodvoriti urbanoj (zagrebačkoj) verziji hrvatskog nacionalista. Suzdržanost fakovsko-utorkaškog establišmenta srećom nije naudila "Metastazama" jer su čitatelji prigrlili roman koji je izazvao fascinaciju i među kazalištarcima te filmašima, pa je nakon teatarske adaptacije uslijedila i ona filmska. Kad se saznalo da su u velikoj konkurenciji prava na filmsku prilagodbu pripala Branku Schmidtu, nastala je mala nevjerica jer Schmidt je doista zadnji čovjek za kojeg bi se pretpostavilo da mu leži senzibilitet "Metastaza". No opet, nije li on promovirao ksenofobiju i mizoginiju u svom najvećem autorskom posrnuću, "Božiću u Beču"? Kako ga ta linija povezuje sa svijetom "Metastaza", onda ima neke "poetske pravde" u tome da upravo on ekranizira Bovića. Schmidt međutim nije pronašao adaptacijski ključ pa je u pomoć pozvao Ognjena Sviličića, koji je pored redateljskog stekao i ugled glavnog hrvatskog "script doctora". Taj je dvojac, kao što se moglo i pretpostaviti, Bovićev predložak, sukladno vlastitom senzibilitetu, krenuo umekšati.

Sviličić je narativ efektno podijelio u dva dijela - prvi koji kroz singularna poglavlja opisuje svaki od četiri glavna lika (dovodeći ih i u međusobnu interakciju), i drugi koji ih povezuje u konačno zajedničko djelovanje. Najveća scenaristička intervencija u odnosu na roman izbacivanje je lika "poetičnog" narkomana Mrtvog te davanje dimenzije izrazite duševnosti liku notornog alkoholičara Kize, koji je od niskoumnog satelita najantipatičnijeg, ali i crnohumorno gledajući, najzabavnijeg lika, ultraagresivnog šovinista Krpe, pretvoren u dirljivog emotivca što pokušava zaštiti frendove od Krpinih nasrtaja te skrbi o napuštenim mačićima (naznake takve karakterizacije u romanu postoje, ali u filmu su šire i znatno intenzivnije postavljene). Takav Kizo (savršeno utjelovljen u Robertu Ugrini) prije pripada svijetu Sviličićeva "Armina" nego romana izvornika, no opet ne može se reći da ne pronalazi uvjerljivo pa i dobrodošlo mjesto u logici filma. Krpa (uglavnom besprijekorni Rene Bitorajac) isti je kao u romanu, no njegova šokantna malignost ipak je ponešto upitomljena: scena brutalna fizičkog obračuna s vlastitom ženom, iako mučna, nema reljefnost izvornika, a izbačena je morska epizoda u kojoj siluje slovensku turistkinju, kao i ona u kojoj sudjeluje u napadu na alter-klub Močvaru. Zagrebački Srbin i narko ovisnik Dejo, treći među glavnim likovima, u filmu je ispao možda i zeru ekspresivniji nego u romanu (zahvaljujući odlično odigranim stanjima stondiranosti Rakana Rushaidata), a najproblematičniji je lik eks narkomana i eks studenta književnosti Filipa, glavnog fokalizatora romana, koji je u filmu središnju poziciju podijelio s Krpom. U romanu Filipov je unutarnji svijet najslojevitiji i najzanimljiviji, u filmu od toga ne ostaje mnogo više od osnovne slike stanja koju dobri, ali ne i posebno sugestivni Franjo Dijak ne uspijeva glumački jače nadograditi. Promjene su pretrpjeli i ženski likovi - neugledna Krpina žena postala je (utjelovljena u Jadranki Đokić) pritajeno privlačna, a podjednako neprivlačna konobarica lokalnog birca vrlo atraktivna (u još jednoj seksepilnoj izvedbi Darije Lorenci); takva promjena može se shvatiti i kao autorski komentar mizogine perspektive likova: žene koje oni vide kao ružne, zapravo su zgodne.

Schmidtovo i Sviličićevo umekšavanje Bovićeva bespoštednog naturalizma nije moralo samo po sebi rezultirati manjkom sugestivnosti. Ipak, to se dogodilo. Iako Schmidt režira onako kako se takvi filmovi "moraju" režirati - s kamerom iz ruke, naglo režući i eliptično montirajući sekvence, posežući za autentičnim lokacijama i dajući prostor glumačkoj izražajnosti, ipak nešto nedostaje. Stil je "skinut", ali nije "proživljen" i čini se da tu leži glavni problem koji garniran s ponekim promašenim dijalogom priječi više dosege. "Metastaze" su dobar film, ali za suvremenu hrvatsku kinematografiju ni iz daleka nemaju onu važnost koju je romaneskni izvornik imao za suvremenu hrvatsku književnost.

Vezane vijesti

Mogao bih dobiti metak, ali bolje je umrijeti na asfaltu nego spojen na

Mogao bih dobiti metak, ali bolje je umrijeti na asfaltu nego spojen na kateter

Dobre kritike nije dobio od svog filmskog debija “Sokol ga nije volio” s kraja 80-ih, 90-ih je bio smatran redateljem Tuđmanova režima, a kasnije se… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika