Sindikati javnih službi, koji predstavljaju 180 tisuća zaposlenika, ipak su se, nakon nezainteresiranosti na koju su naišli kod svojih državnih 'socijalnih' partnera, odlučili za organizaciju štrajkaških 'marševa'. Kao što je poznato, razlog tomu je taj što je Vlada, nakon uspostavljanja konsenzusa sa državnim sektorom, i njima odlučila smanjiti plaće za 6 posto, kako bi eventualno spasili što se spasiti može preko limitiranja proračunskih izdataka.

Kako su u utorak najavili predstavnici sindikata javnih službi, odlučeno je da će se sinkronizirani i masovni izlasci na ulicu održati u tjednu od 11. do 16. svibnja. Tomu će prethoditi sindikalni skupovi u svim većim hrvatskim gradovima, s očiglednom namjerom da se prije samog 'djelovanja' nagovori čim više zaposlenika da se odazovu prosvjedima protiv Sanaderove politike pribavljanja novca preko leđa sindikata, odnosno kršenja kolektivnih ugovora, koje je inače sam potpisao.

Upravo potonja odluka vladajuće partije, pragmatično je potpisana kad se prošle godine krojio po gospodarstvenike nimalo optimističan proračun; kad su oči državne vrhuške već bile uprte prema lokalnim izborima, a na Pantovčak su iz Hrvatske udruge poslodavaca stizale zloguke prognoze da će nelogičnim (ali oportunim) ukidanjem financija za gospodarski sektor Hrvatska jednostavno pokleknuti. Razmjeri krize već su se tada nadzirali, ali 6-postotno povećanje, kako je osvjedočeno, ipak se dogodilo.

Danas je nešto drugačija priča, barem što se tiče ekonomske situacije. Sad je, naime, travanj 2009. i stvari su puno gore nego krajem 2008. godine, iako nije trebalo biti neki prorok da se već tada predvide opasnosti recesije. Međutim, promjena u vladinoj retorici, kao što je također vidljivo, tijekom tih nekoliko mjeseci ostala je tvrdokorna konstanta bez namjere da se korigira.

Jasno je da Sanader, kada bi mu na stol stavili dvije opcije, od kojih bi odabirom jedne većim dijelom nužno morao anulirati mogućnost ostvarivanja druge, ne bi puno oklijevao. Kad, bi naime, morao birati između izbornih rezultata po pasivnim hrvatskim krajevima i gospodarske slike države koju vodi, on bi, hvala lijepa, objeručke sa figom u džepu uzeo ovu prvu, dok bi potonja opcija bila dugoročni projekt za rješavanje u neko dogledno vrijeme. Ionako će taj križ nositi njegovi ministarski birokrati, koji u starnom svijetu 'pluralizma' na HDZ-ov način nemaju prostora za upotrebu vlastite pameti.

Odlukom da se u dogoočekivanoj prvoj projekciji proračuna ipak na kraju implementira povećanje plaća u javnom i državnom sektoru, reprezentativan je pokazatelj te prikrivene Sanaderove političke maksime, inače slojevite porcije oligarhijskog cinizma. Taj imperativ otprilike glasi: 'Sitni interesi političkog konglomerata na vlasti, nužno nadilaze šire društvene interese'. Slijedom toga, recentna odluka da se odredba o plaćama poništi, prirodni je nastavak Vladine priče o (pokušaju) korištenja socijalnih partnera kao institucionaliziranih objekata za vješte spin off partije. Samo su se sada otprije zacrtani gabariti političkog nahođenja morali mijenjati.

Kategorično odbijanje korištenja racionalnih mjera prilikom donošenja prve projekcije proračuna, sada je pod naletom urušavanja privrede i opasnosti od propasti jedne vlasti rezultiralo legislativama koje su se prema zdravoj pameti trebale donijeti već tada. Čekalo se do zadneg mogućeg trenutka, što se ne bi ni dogodilo da viša sila - mogući bankrot države - nije prisila vlast na korištenje tog istog razuma. Zanimljiva je pritom retorika državne vrhuške koju su (uz onu figu u džepu) sa sobom nosili na pregovore sa sindikatima. Svašta se spominjalo, no okosnica njihovih pregovaračkih pozicija može se ponajprije ilustrirati slikom zamišljenog Sanadera sa suzicom u oku kako za okruglim stolom patetično poziva Ribića i ekipu na socijalnu solidarnost. 'To je, naime, nešto što svaki dobri Hrvat treba učiniti u ovim kužnim vremenima. Ako već nećete, onda ćemo mi upotrijebiti zakonsku legislativu, pa ćete za tu 'iskazanu' solidarnost na kraju zahvaljivati samo nama'.

Pri tom se u javnosti stvaralo ozračje klasičnog inkvizicijskog sotoniziranja sindikalnih središnjica koje su postale odlagalište, odnosno prigodno smetlište za preusmjerenje sve one negativne energije koja se do tada lijepila na nesposobnu vlast. 'Oni', sada, naime, odbijaju da im se smanje plaće, te su 'Oni' savršen materijal za sliku socijalnih otpadnika koji se odbijaju pokoriti konsenzusu o solidariziranom društvu.

Naravno, Sanader je u pregovaračkom rukavu imao i nešto škakljivije adute. Onako, za slučaj da fora sa 'socijalnom solidarnošću' ne bude popušena. Radi se naime o diskursu koji miriše na intenciju dobivanja blago paranoičnog efekta, a čija se misao može formulirati otprilike ovako: 'Bolje je da vam smanjimo plaće, nego da dobijete otkaze'. Drugim, riječima, 'ako pristanete na takve uvjete, barem u dogledno vrijeme nećete izgubiti posao'. Bez daljnjeg, to bi mogla biti istina. No, s obzirom na globalnu financijsku situaciju i neoborivu činjenicu da Hrvatska nije izolirana država, u najmanju je ruku neozbiljno, a u nešto veću ruku iznimna podvala da vlada obećava kako će u zamjenu za spas vlastite političke pozicije i uspostavljanje nešto stabilnijeg financijskog salda, tako nešto biti u mogućnosti i ostvariti. Uostalom, vlast u ovoj državi ima najmanji utjecaj na dinamiku slobodnog tržišta, pa količina ljudi na ulicama do kraja godine biti proporcionalna situaciji na samom tržištu.

Treba spomenuti kako ove odluke dolaze u trenutku kada se Vlada i dalje odbija odreći određenih kapitalnih projekata odnosno neisplativnih infrastrukturnih objekata, a primjera radi, prijedloge o uvođenju poreza bogatijim građanima na njihovu imovinu, i dalje cinično odbacuju. Kako su sindikati reagirali na vladinu politiku 'retoričke konstante' uz koju neminovno idu besramno vidljive promjene dotad donesenih političkih odluka? Oni iz državnog sektora, kao što je poznato, pristali su na zahtjeve Vlade. Pritom je bezpredmetno razgovarati o korisnosti njihove odluke. No itekako se da razgovarati o 'Vladinom' nastojanju da njihove odluke 'popuštanja' preusmjeri u domenu predizbornog političkog bodovanja, iako se radi o iznimno nepopularnoj odluci. Možda nepopularnoj, ali odluci koja na prvu iskazuje volju Vlade da je prividno spremna sa strane staviti parcijalne interese, odnosno rezultate na izborima, u zamjenu za gospodarstvo koje (možda) neće propasti, držeći pritom za ruke radnike koji s njima moraju patiti.

No, kao što smo to već zaključili, to nije kategorički imperativ kojim se Vlada ove države vodi. Ono s čime se 'oni vode' lijepo je prikazano na primjeru provođenja metoda prema 'Onim drugima', koji ne pristaju na smanjenje plaća. U tim slučajevima sredstva za zacrtane ciljeve se ne biraju. Naime, ako je vjerovati 'Onim drugima', odnosno sindikalnim čelnicima iz javnog sektora, Sanader je sa sindikatima iz državne uprave van 'javnog' okruženja, dakle u tajnosti, složio tajni pakt. Dogovorili su se naime, da će epilog pregovora s odmetnicima iz javnog sektora poboljšati samu situaciju za njih same. 'Uoliko Oni uspiju ispregovarati bolje pozicije za potpisivanje smanjenja plaća na obostrano zadovoljstvo, i vama će, što ste odmah pokleknuli, to ići u korist'.

To će reći da je riječ o efikasnoj politici bacanja upljuvka među same sindikate. Također, uz to dolazi i jednostavna poruka: 'Što se manje opirete našim despotskim odlukama, to ćete bolje profitirati. Na koji način? Pa preko leđa onih koji nas odbijaju poslušati!' Riječ je o jednoj maloj crtici, anegdoti, koja dosta govori.

Ovu izvrnutu, malčice morbidnu, ali nadasve legitimnu politika forsiranja vlastitih interesa, Vlada je posebno lijepo upakirala nedavnom izjavom Jadranke Kosor. Potpredsjednica je Vlade, upitana hoće li im mogući štrajkovi narušiti ugled rezolutno odgovorila: 'Štrajka neće biti, ali ako ga bude, za Vladu neće biti štete'. Izgleda da je ova prva misao samopouzdanja Jadranke Kosor sve neizvjesnija, što će reći da je ona druga na možda još klimavijim nogama'. Štrajk bi se mogao dogoditi, ukoliko sindikati u ovom slučaju stave toliko puta viđene mođusobne antagonizme sa strane. Ako ipak dođe do traženja radničkih prava putem štrajkova, to će se dakle dogoditi svega tjedan dana prije samih izbora. Uz tu činjenicu i splet otegotnih okolnosti koji se odnose na to da se sve događa uoči turističke sezone, inače jedine slamke spasa za Sanaderovu 'gospodarsku strategiju', biti će zanimljivo gledati na koji će se način topiti ona poslovično cinična sigurnost Jadranke Kosor.