Teško je predvidjeti može li Josip Kregar na izborima pobijediti Milana Bandića i postati zagrebački gradonačelnik, no još je teže predvidjeti što će on učiniti ako se uistinu domogne te funkcije. Njegov program, barem onaj dio koji je dosad predstavio javnosti, svodi se na spoznaju da on nije Milan Bandić, pa će zato gradom vladati drukčije. Radi se krajnje perverznoj ideji kako se na izborima može pobijediti zbog onoga što nisi, a ne zbog onoga što jesi, no u kontekstu izopačenog sustava vrijednosti koji vlada na našoj političkoj sceni takva strategija mogla bi imati i uspjeha. Tako Josip Kregar možda ni neće morati objasniti po čemu je to on bolji kandidat za gradonačelnika od bilo kojeg od preostalih 700 tisuća građana Zagreba, koji također nisu Milan Bandić.

Još prije mjesec dana Kregar, dekan pravnog fakulteta i nekadašnji Vladin povjerenik za Zagreb, bio je smatran za još jednog u nizu besperspektivnih takmaca Milana Bandića, da bi ga danas smatrali njegovim glavnim konkurentom. Prema istraživanjima javnog mnijenja, on trenutno uživa podršku 18 posto birača u Zagrebu. Računica je vrlo jasna. Ako Kregar uđe u drugi krug s Bandićem, izbori bi se mogli pretvoriti u plebiscit za ili protiv aktualnog gradonačelnika, a tu bi uz podršku oporbenih stranaka donedavni autsajder mogao i pobijediti. Ipak, što će se dogoditi nakon toga, pitanje je na koje nitko, a ponajmanje sam Kregar, ne nudi odgovor.

Dapače, čovjek koji se predstavlja za stručnjaka u borbi protiv korupcije, trebao bi građanima ponuditi bolje rješenje tog problema od toga da će javni djelatnici potpisivati izjavu o poštenom i savjesnom obavljaju svoje dužnosti. Čovjek koji se predstavlja kao stručnjak za javnu upravu trebao bi građanima ponuditi bolje rješenje reforme tog sustava od konstatacije da "Grad trebaju voditi stručni i predani ljudi, te ga treba voditi otvoreno i podijeliti i uspjehe i teškoće s građanima". Ukratko, čovjek koji želi biti gradonačelnik Zagreba trebao bi građanima ponuditi konkretna rješenja, a ne samo opis postojećeg stanja, na što se svodi program koji je Kregar dosad predstavio.

Tako on konstatira kako se u Zagrebu može stvoriti "nova industrija temeljena na znanju i novim tehnologijama", ali ne kaže kako on to misli ostvariti. Kaže kako "građani moraju sudjelovati u odlučivanju o njima važnim stvarima", ali ne otkriva koje su to odluke i kako će to točno građani sudjelovati. Tvrdi kako se "socijalni problemi ne rješavaju se milostinjom i prigodnim izbornim darovima, već razvojem i iskrenom skrbi za one koji nisu na prijemima i u ložama", ali ne obvezuje se na bilo kakve konkretne mjere.

Takav politički diskurs, istina, u Zagrebu nije novost. Milan Bandić na vlast je došao upravo zato što je bio praktičar i operativac, drukčiji od otuđenih teoretičara, koji su Zagrebom vladali desetljećima prije njega. Hodao je po zabačenim prigradskim selima, posjećivao vatrogasne zabave i niželigaške nogometne utakmice. Bio je potpuna suprotnost svojim birokratiziranim prethodnicima, no u međuvremenu je ušao u toliko afera da danas građani čini se, ponovno žele birokrata.

Upravo takav je Kregar, čovjek je svoj cijeli radni vijek proveo radeći u institutima i na fakultetima, pišući traktate o borbi protiv korupcije i modelima preustroja javne uprave. Takva visoko birokratizirana prošlost Kregaru bi u ovom trenutku mogla biti prednost.

Ipak, neposredno nakon što se kandidirao za gradonačelnika, Kregar je u jednom intervjuu objasnio kako se na taj potez odlučio jer se u Hrvatskoj u proteklim godinama stvorilo ozračje u kojem čovjek neprekidno gleda kako se politika polako pretvara u izlog bez sadržaja. U tom kontekstu, jasno je da je svoju kampanju maksimalno prilagodio takvom stanju.

Borac protiv korupcije koji nije otkrio niti jednu korupcijsku aferu i stručnjak za javnu upravu, koji gotovo ničim nije upravljao, u kampanji govori jako puno, a u suštini ne govori ništa. Njegov uspjeh bio bi još jedan pouzdan dokaz da na hrvatskoj političkoj sceni još uvijek forma dominira nad sadržajem, da je biračima važnije tko govori, nego o čemu se govori, pa zato nije ni čudo da tamo uspijevaju samo oni koji usvoje hipokriziju kao temeljnu podlogu javnog djelovanja. U taj elitni klub uskoro bi mogao biti primljen i Kregar.