Velečasnom Sudcu hrle kao čudotvorcu depresivni veterani i vraćaju se s novom nadom; prosvijećeni komentatori zbog tih istih čuda pišu da nije samo manipulator nego i luđak; nadbiskup Bozanić kaže da bi Sudac mogao imati neke darove, ali da je ipak važnije ono što govori nego ono što radi; fra Zvjezdan Linić, pak, samtra da sve to ima malo veze s kršćanstvom.

Čudo je za sve sporno: jedni zbog čuda vjeruju, a drugi baš zbog njega sumnjaju. Ja bih u takvim nedoumicama citirao filozofa i teologa Josipa Ćurića: "Da znamo što je čudesno, morali bismo prvo znati što je prirodno." (Ima on još takvih zgodnih sentenci. Kada su ga, bilo je to prije rata, kao dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta pozvali na neki svečani skup, obratio se predstavnicima narodne vlasti ovim toplim i srdačnim riječima: "Na bajunetama se može osvojiti vlast, ali na njima se ne može dugo sjediti.")

Ćurić daje za primjer ciglu. Iako djeluje čvrsto, sastavljena je od brojnih sitnih čestica koje neprestano titraju na sve strane. Ako bi slučaj htio da zatitraju sve istovremeno na jednu stranu, cigla bi poskočila - ne sjećam se točno koliko, ali mislim do visine petog kata. "Nama bi se to činilo čudesnim, a bilo bi posve prirodno", zaključio je Ćurić.

Svijet se doima čvrstim, a njegov poredak neumoljivim. U njemu kao da nema mjesta za čudesno, kao da su argumenti na strani ateista i agnostika. Automobil uvijek upali kad stavimo ključ u njega i ne skrene lijevo kad volan okrenemo udesno - ako nije pokvaren, naravno. Na zakone svijeta jednostavno možemo računati: zahvaljujući njima brodovi plove, avioni lete i ljekovi djeluju. Čini se da je svijet navijen sat koji ide svojim ritmom, i na koji se i ne može i ne treba djelovati. Ali ako nema fizikalne zapreke da cigle skaču - a doista nema - onda svijet uopće nije kao sat, nego je više nalik kolu sreće. Znate onu emisiju Hrvatske lutrije? Na kotaču su napisane brojne nagrade (manjih ima više nego većih, a jack pot samo je jedan) i on se svaki put zaustavi na jednoj od njih. Veća je vjerojatnost da će stati na manjoj, ali uvijek postoji šansa da dobijemo i glavnu nagradu! E, pa tako je uređen naš život, samo kolo ima puno više odjeljaka. Najviše ih je najobičnijih, na kojima piše da se ujutro ustajemo, da odlazimo na posao, da jedemo, družimo se s prijateljima i obitelji, da navečer idemo spavati. To je ono što nas čeka svaki dan - to se zove vjerojatnost. Ali među tisućama običnih sekundi, stisnuta je jedna neobična; među milijunima rutinskih sati, stoji jedan originalan; među milijardama poznatih dana, čeka jedan čudesan - to se zove mogućnost.

Na kolu našega života svaki zamisliv događaj već se jednostavno nalazi - ako se do sada nije dogodio, to nije zato što je nemoguć, već zato što je manje vjerojatan. Problem je jedino u tome što treba prilično dugo čekati - i to je razlog zbog čega se čuda ne događaju svaki dan. U bestseleru Daniela Kehlmanna "Mjerenje svijeta" najveći matematičar svih vremena Carl Friedrich Gauss u jednom trenu kaže da "zakoni fizike djeluju čisto statistički, dakle dopuštaju iznimke". Taman kad smo spremni prihvatiti i najčudesnije stvari kao nešto normalno, one prestaju biti čudesne. Ako je fizikalno moguće da je Isus hodao po vodi i sa šest kruhova i dvije ribe nahranio pet tisuća ljudi - gdje smo onda? Zar je pater Ćurić htio reći da čuda zapravo nema?

Neobična li zaključka, čak i za strogog isusovca. Ako čuda nema, onda i oni koji vjeruju zbog čuda i oni koji ne vjeruju zbog čuda - to čine iz pogrešnih razloga. Takozvano čudo nije dovoljno ni da se sumnja ni da se povjeruje u Boga - fizika je u tome u suglasju sa Svetim pismom. No važnije je uvidjeti kako je ustrojen svijet. A on se neprestano stvara iznova, svakog trena, i svakog se trena može dogoditi bilo što. Kršćanska vjera kaže da ljudi nisu izloženi slijepom slučaju, nego da nebeski Otac iz ljubavi sve te trenutke stvara za njih, za svakoga posebno. Isusovo rođenje jedan je od tih nezaboravnih trenutaka, Isusova smrtna ura pripada takvim satima, Isusovo uskrsnuće jedan je od takvih dana. Bog je gospodar vremena i slobodan je iz njega uzeti bilo koji čudesni događaj i dati da ga bilo kome već idući tren. I u tome ne bi smjelo biti ništa čudno.