Renato BaretićSamo idioti poput nas, rekao sam, mogu u dane kad cijela regija podrhtava od potresa, putovati u - Skopje! Ma neće grom u koprive, hrabrili su me (a i sebe) Gordan Nuhanović, Kruno Lokotar i Nataša Veinović dok smo se penjali u avion. I zbilja, gromova dolje nije bilo, kao ni potresa, ali zato kopriva (metaforičkih) doista nije nedostajalo... Nataša je tri godine bila lektorica na skopskoj kroatistici (ona je i organizirala tu našu prošlotjednu književnu turnejicu pod neslužbenim naslovom "Upoznaj Makedoniju da bi Hrvatsku više volio") i znala je itekako što nas čeka, a nas trojica smo se, već ozbiljno u srednjim godinama, tamo našli prvi put - toliko o bratstvu i jedinstvu u kojemu smo tobože odrastali! - i čudili se na svakom koraku kao dječarci pred televizorom na kojemu ide nekakav dokumentarac iz silno dalekih krajeva. Prije polaska znali smo, iskreno govoreći, uglavnom samo za dvije bitne stvari: za onu makedonsku autoironičnu izreku "jebeš zemlju kojoj je Albanija zapad" i za suludi zakon koji brani prodaju bilo kakvog alkohola poslije sedam navečer, osim u kafićima i gostionicama. Pojma nismo imali, na primjer, da na autoputu (koji se, uzgred, doista samo po imenu može usporediti s našima) svaka općina kroz koju prolazi naplaćuje svoju cestarinu. Nije skupa, ali kućice su svako malo. Taman nagariš do 130 i - hop! - stani i plati... Ništa nismo znali ni o natpisima ispred aerodromske carinarnice: "Ne primam mito!", s pratećom ilustracijom na kojoj je ispružena ruka sa snopićem eura, zaokružena i prekrižena crvenom crtom, kao na onim oznakama za zabranu pušenja. A kad smo već kod zabrane pušenja - nema gdje je nema, ali pod njom uredno puše svi i svuda, uključujući i studente i profesore u kantini Filološkog fakulteta...

Nismo znali ni to da "mala pljeskavica" u Makedoniji znači, otprilike, "pola samljevenoga goveda"! I s ostalom je hranom tako, porcije su goleme, pregoleme, a gostioničari i konobari samo vrte glavom i ponavljaju "lele, lele..." kad vide koliko ti je malo (da malo!) dovoljno da se do sita nahraniš. Cijene su hrani nešto niže nego u Hrvatskoj, a piću osjetno. Taksi je pak upravo nevjerojatno jeftin: sedamdeset kilometara od Bitole do Ohrida (ne zaboravimo i povratak u Bitolu praznim autom) naš nam je Ljupčo naplatio samo dvadeset eura! I to ne po dogovoru, nego prema službenom cjeniku. Jeftinije od taksija u Makedoniji, čini se, jedino je - vrijeme. Tu kao da je nepristojno kasniti manje od pola sata. Premijer Nikola Gruevski, pričaju nam, najpoznatiji je po tom običaju: nedavno je, vele, pola sata kasnio na susret s nekom prilično visokom japanskom delegacijom, a onda Japanci sljedećih pola sata nisu, od šoka, mogli prozboriti ni riječ... Teško je reći je li Gruevski tek tipični predstavnik svoga naroda ili se narod samo povodi za primjerom svojeg premijera, ali kasne manje-više svi i nitko se ni najmanje ne naljuti kad zakasniš i ti. Isto, naravno, očekuju i od tebe. Zato se ni ja nisam ni najmanje iznervirao kad mi, na skopskom sajmu knjiga, nitko živ nije došao na predstavljanje "Povjerenika" (prije tri godine površno prevedenog na makedonski i, kažu mi, još malo pa rasprodanog, moš mislit) čak ni 45 minuta nakon zakazanog termina. Na sajmu gužva ko u Leipzigu, ali nama nitko nije prišao, unatoč činjenici da mi je o knjizi trebao govoriti Venko Andonovski, zadnjih godina najpoznatiji, najčitaniji i najtiražniji makedonski pisac. Nakladnik je, naprosto, zaboravio oglasiti publici i medijima da će na njegovu štandu tog i tog dana, u taj i taj sat (okej, pola sata kasnije) o nečemu, bilo čemu, pričati Venko, trenutno najsjajnija zvijezda na makedonskoj književnoj sceni! I onda, umjesto da u mikrofone govorimo jedan drugome, kako to već običavaju hrvatski pisci na inozemnim sajmovima knjiga, Andonovski je rekao: "Ajmo mi napolje, na leskovačku knjigu!" Ispred ulaza u paviljon je, naime, zalogajnica "Leskovačka harmonika"... Riječ je, izgleda, o pravom fast-fudot lancu, jer sličan smo lokal, s identičnim imenom i logotipom, vidjeli i dan ranije na ohridskoj rivi, pardon, na Keju maršala Tita. A između toga Keja i prve paralelne ulice, Partizanske, smjestila se - kud će suza neg na oko! - katolička crkva Svetog Ćirila i Metoda. Vodi je pater Stjepan Kušan, neizrecivo ljubazan, drag i duhovit gospodin. Kažem "vodi" jer to nije samo crkva nego i ozbiljan turističko-smještajni kapacitet s pedesetak postelja. "Smjestite se u sobe i malo odmorite", rekao mi je gostoljubivo pružajući bocu uza, rakije slične mastiki, "a onda vas vodim u Europu". A "Europa" je gostionica na suprotnoj strani Partizanske ulice, vlasnik joj je Srbin iz Hrvatske. "Malo sam se raspitao", objašnjava mi pater Stjepan, "i kad sam doznao da čovjek nije činio nikakva zla, dogovorili smo se: ja njemu upućujem svoje goste, a on meni svoje. Evo sutra, kad vi odete, dolazi mi na vikend skupina od pedeset ljudi iz Srbije, to mi je on sredio. Moramo se pomagati, kako bismo drugačije?" Nije taj kompanjon dobrog patera Kušana jedini koji je svoj obrt zakitio europskim imenom, dapače, na svakom koraku u Skopju, Bitoli i Ohridu vidi se barem jedan dućančić ili restorančić s "euro" ili "evro" prefiksom. Žudnja za Europskom unijom tamo je, čini se, mnogo jača nego u Hrvatskoj, ali će po svemu sudeći i potrajati mnogo duže. Nas ipak prcaju samo Slovenci, a Makedonce ama baš svi susjedi, svaki na svoj način. Kad čovjek s opisanim iskustvima (a prepričao sam vam tek 0,5 promila od svega doživljenog) nakon pet dana bez novina, televizije i interneta krene kući, uđe u avion Croatia Airlinesa i na ulazu dobije hrvatske novine, pa pročita članke koji bi ga inače, da je doma, uzrujali do bijesa, osjeti se nekako zadovoljnim što živi u zemlji koja - kad skoro do kraja stisneš kapke i staviš prste pred oči pa pogledaš kroz sve to - ipak ostavlja dojam stanovite sređenosti...

P.S. Let iz Skopja za Zagreb, naravno, kasnio je u polasku točno pola sata.