Srećko JurdanaIzašlo je već sedamsto brojeva Nacionala, što je - posebno u današnjem vremenu - za novine respektabilna znamenka, koja provocira prigodna razmišljanja i o aktualnome mediju, i o sceni na kojoj djeluje. Petstoti broj Nacionala proslavljao se svečanom akademijom u HNK-u, koja je privukla velik broj uglednih uzvanika i postala društveni događaj. Takav tip proslave danas bi bio neprimjeren okolnostima. Ubijen je u međuvremenu predsjednik uprave NCL-a Ivo Pukanić, i njegovo nerazjašnjeno ubojstvo psihološki determinira njegovu redakciju. U Nacionalu s razlogom ne postoji motivacija za nekakva posebna obljetnička slavlja. Pukanić je bio suosnivač tvrtke, naš prijatelj, čovjek s mnogim poslovnim idejama koje je - na valu svoje nesvakidašnje radne energije - nastojao realizirati bez velikih oklijevanja, kad je zaključio da imaju vrijednost i potencijal. Pritom je i izvrsno upravljao sredstvima tvrtke, zbog čega je NCL danas jedna od rijetkih izdavačkih kuća u Hrvatskoj koje nemaju ni dugova ni gubitaka.

Profesionalna ostavština Ive Pukanića

Nema više Ive Pukanića, ni propagandista Nike Franjića koji je poginuo zajedno s njim. Redakcija Nacionala u trenutku se suočila s činjenicom da se njezin medijski projekt, koji je u mnogim situacijama presudno utjecao na hrvatsku scenu, mora nastaviti razvijati bez doprinosa osobe koja mu je davala značajan dio pogonske energije. U tom osjetljivom trenutku do izražaja su došle kvalitete Pukanićeve profesionalne ostavštine. Bilo mu je jasno da perspektiva novina ovisi o kompetentnim mlađim ljudima, i na vrijeme je uspio oblikovati redakciju koja raspolaže s dovoljno sposobnosti, ambicije i energije da i bez njega nastavi proizvoditi list prema kriterijima i principima kakve Nacionalova publika očekuje. Uz voditeljsku palicu Sine Karli i budno supervizorsko oko Maroja Mihovilovića - iskusnih medijskih vukova i suosnivača Nacionala 1995. godine - u redakciji se razvila skupina mlađih urednika i novinara koji svojom hladnokrvnošću, koncentriranošću, sustavnim praćenjem zbivanja i istraživačkim instinktom Nacionalu čuvaju pečat jedinoga ozbiljnoga news magazina na hrvatskom prostoru.

Za niz tih ljudi kojima je novinarstvo vokacija - Marka Ćustića, Mislava Šimatovića, Berislava Jelinića, Roberta Bajrušija, Edu Šoštarića, Plamenka Cvitića, Željka Rogošića, Deana Sinovčića, Orhideju Gauru, Ninu Ožegović, Tomislava Čuveljaka, Krasnodara Peršuna i druge, kao ni za članove grafičko-tehničke redakcije, urednike portala i novinare drugih izdanja NCL-a - nije postojao problem profesionalne ili psihološke prilagodbe situaciji nakon Pukanićeva ubojstva. Znali su da tvrtka i list moraju ići dalje, da su principi njegovoga djelovanja utvrđeni, da Nacional mora postati i bolji nego što je bio, i tome su bez mnogo nedoumice i diskusije posvetili svoju cjelokupnu radnu energiju. Oni reprezentiraju i sadašnjost i budućnost Nacionala.

Sterilnost umjesto tragikomedije

Uoči Pukanićevog ubojstva Nacional je promijenio vlasničku strukturu, i sedamdesetpetpostotni udjel u njemu sad drži austrijska investicijska firma VCP (Vienna Capital Partners). Dvadeset pet posto ostalo je u vlasništvu ranijih dioničara. VCP u Hrvatskoj predstavlja Gabriel Dielacher, stari prijatelj i poslovni suradnik NCL-a, Austrijanac obiteljski situiran u Zagrebu, koji je - zbog Pukanićeve pogibije - po funkciji preuzeo ulogu predsjednika uprave. Uspješan je investitor, odličan poznavatelj lokalne, europske i svjetske ekonomske scene, usput i pasionirani maratonac, i njegova nazočnost u NCL-u jedno je od jamstava da će tvrtka nastaviti poslovati po racionalnim ekonomskim kriterijima.

Kad je Nacional osnovan prije četrnaest godina, političke okolnosti bile su bitno različite od današnjih. Pokojni Tuđman pokušavao je sve važnije aspekte funkcioniranja hrvatske države i društva zadržati pod svojom apsolutnom kontrolom, i podređivati ih svojim često nečuvenim političkim idejama. Za nezavisne novine bila je to prilično stimulativna situacija. Izvori podataka curili su na sve strane, jer je Tuđmanov način vođenja zemlje iritirao i mnoge koji su bili uz njega. Mogla se svaki tjedan bez poteškoća pronaći nekakva režimska afera, nekakve teške pljačke, dogovori s Miloševićem, balkanske utopije, zadrti ispadi, politički nepotizam, korupcije, namještanja nogometnog prvenstva itd., koji su se u Nacionalu s profesionalnim poletom podvrgavali parodirajućoj analitici. S dolaskom demokracije, stvari su za nezavisne medije postale složenije: tragikomediju je zamijenila sterilnost.

Permanentno inzistiranje na otkrivanju naručitelja

Režimi, kakvi god bili, uvijek su - međutim - prvorazredna istraživačka tema za novine koje žive od interesa publike, a ne od njihovih subvencija. Za news magazin koji pretendira na osvajanje i zadržavanje kredibiliteta kod građana koji razmišljaju o svijetu u kojem žive nema te vlasti koja - zbog svoje demokratske definicije ili bilo čega drugog - može izbjeći vivisekciju. Nije to jednostavan poziv, to neprestano istraživanje političkih, ekonomskih, kulturoloških i drugih fenomena ispod njihove propagandističke površine, ali da ga nema, naš svijet bio bi pojavno jednodimenzionalan i potpuno prilagođen pragmatičkim potrebama osoba koje drže vlast, ili koje se za nju žele izboriti. Na jednoj strani, Nacional svakako namjerava zadržati i unaprijediti svoju poziciju otkrivačko-analitičkoga news magazina građanske provenijencije, koji ne vrijeđa ambicioznije čitaoce eklektičnošću, agresijom lažnih senzacija i trivijalnim stilom.

Na drugoj, Nacional će permanentno inzistirati na otkrivanju naručitelja ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića, i potruditi će se da ta tema ne bude prepuštena političkome zaboravu, iako bi zaborav nekima možda konvenirao. Teroristički udar u središtu Zagreba, u kojem su poginule dvije osobe, a moglo ih je poginuti i znatno više, svakako je izazov za državu, i novine čiji je izdavač bio cilj tog udara moraju voditi brigu o tome da država od spomenutog izazova ne pobjegne po inerciji. Uglavnom, sedamstoti broj je tu, a dade li Bog, bit će ih barem još toliko.