Objavljeno u Nacionalu br. 701, 2009-04-21

Autor: Nina Ožegović

Interview

Zijad Gračić - revolucionarna uloga kralja sapunica

GLUMAC KOJI SE ŠIROJ publici približio tek posljednjih godina, nastupima u hrvatskim telenovelama, ulogom junaka Francuske revolucije u predstavi 'Dantonova smrt' obilježit će 25 godina rada u zagrebačkom HNK

GLUMAC KOJI
SE ŠIROJ publici približio tek posljednjih
godina, nastupima
u hrvatskim telenovelama, ulogom
junaka Francuske
revolucije u predstavi
'Dantonova smrt'
obilježit će 25 godina
rada u zagrebačkom
HNKGLUMAC KOJI SE ŠIROJ publici približio tek posljednjih godina, nastupima u hrvatskim telenovelama, ulogom junaka Francuske revolucije u predstavi 'Dantonova smrt' obilježit će 25 godina rada u zagrebačkom HNK"To je drama o revoluciji i prijateljstvu, a lik Dantona je paradigma tog revolucionarnog vremena u kojem nije bilo vremena za ispravljanje pogrešaka jer su se stvari rješavale odmah, bez čekanja pa to možemo shvatiti i kao poruku Buchnerovog komada - nema odlaganja, stvari se moraju brže rješavati", kaže glumac i predavač scenskog govora na osječkoj akademiji Zijad Gračić (50), među prijateljima Zijo, od nedavno prozvan kraljem sapunica, koji zahtjevnom i ozbiljnom ulogom Dantona u predstavi Georga Buchnera "Dantonova smrt" u HNK-u u Zagrebu obilježava 25. obljetnicu rada u tom kazalištu. Ta se uloga u potpunosti razlikuje od likova koje je igrao u tele novelama, no i Gračić je u stvarnom životu, naravno, drukčiji od mafijaša Frenkija, hercegovačkog biznismena Ante Dragana ili premijera Ivana Brnasa - on je više uglađeni gospodin, koji osvaja srdačnošću i tipičnim bosanskim šarmom.


Potresni tekst "Dantonova smrt" mnogi smatraju remek djelom, koje zapravo ne govori samo o Francuskoj revoluciji nego o svim revolucijama tokom povijesti, a njegovog autora Georga Buchnera izuzetno zanimljivim dramatičerem. Premijera će biti u idući petak, a redatelj, scenograf i kostimograf je iskusni njemački redatelj Hansgunther Heyme iz kazališta Pfalzbau iz Ludwigshafena, koji je doveo i asistenta Jurgena Essera i dramaturga Hansa-Dietricha Schmidta. Scena je već postavljena, pripreme su pri kraju, a uz Gračića igraju Milan Pleština, Ljubomir Kerekeš, Alma Prica, Livio Badurina i drugi.

Nacional: Kako ste se snašli u teškoj ulozi Dantona, bivšeg heroja, koji nakon revolucije provodi vrijeme na dekadenatan način kartajući u bordelu?

- Dantona sam doživio kao izuzetno zanimljivu povijesnu ličnost. Danton je bio vrlo odlučan i sposoban čovjek, iznimno hrabar i svjestan društvene situacije, koji je točno znao u kojem trenutku treba stati na čelo revolucije. Kasnije, kada se prepustio nekim trivijalnim sadržajima i stao na loptu, smatram manje izraženom stranom njegovog karaktera. Kao glumac tražio sam opravdanje i za tu njegovu stranu, koju ne doživljavam kao posve negativnu karakteristiku. Danton nije htio više robovati klišejima i krenuo je u drugom smjeru. I zato ga je sudbina sustigla u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, od njegovog životnog izbora do odvajanja od njegovih dojučerašnjih političkih istomišljenika. Uloga je zahtjevna, izgovaram puno teksta, a pošto je scenografija vrlo strma moram paziti i kako hodam.

Nacional: U središtu priče je sukob između Dantona i njegovog prijatelja Robespierra, koji smatra da Danton zapravo koči revoluciju. Ima li u tom motivu sličnosti s nekim situacijama iz Domovinskog rata?

-To je univerzalni motiv, poznat iz povijesti, koji se može pronaći i u našim nedavnim političkim događanjima oko Domovinskog rata kada su se razmimoilazili najbliži suradnici i istomišljenici. Danton i Robespierre, dojučerašnji istomišljenici, razišli su se jer su imali suprotna gledišta o tome kako Francuska treba izgledati nakon revolucije. A kada dođe do takvog konflikta i tenzije toliko narastu da kriza postaje nepremostiva, obračuni postaju žešći, a potezi drastičniji. U "Dantonovoj smrt" sukob dovodi do giljotine. Zato slučaj Francuske revolucije i razrješavanje sukoba između Dantona i Robespierra te vrlo aktualne rasprave o životu, moralu, smrti i smislu revolucije te onome što i kako slijedi poslije, može poslužiti kao primjer za sve slične situacije u povijesti. Iako je Buchenr to djelo napisao sa samo 22 godine, komad je fenomenalan i danas aktualan.

Nacional: Da li je njemački redatelj Hansgunther Heyme pokušavao aktualizirati tu priču premještanjem u današnje vrijeme ili je ostao vjeran originalu Georga Buchnera?

- Buchner je odličan autor, koji je napisao izvanredno djelo. Jako se zanimao za Francusku revoluciju i naglasak je stavio na tekst, koji je gust i nabijen. Uzeo je Francusku revoluciju, te povijesne likove i autentične govore glavnih junaka tog revolucionarnog vremena - Dantona, Robespierra i ostalih kao temelj svoje drame, a zapravo je ispričao istodobno divnu i stravičnu ljudsku priču. U toj univerzalnosti Dantonove sudbine nalazi se ljepota i vrijednost tog djela. Naime, Buchner se nije zadržao samo na prepričavanju povijesnih događaja, nego je opisao čitavu plejadu zanimljivih likova tog doba ocrtavajući cijelo društvo tog vremena, i to ne samo kao revolucionare nego i iz privatne perspektive, pokazavši kako je malo potrebno da se i povijesni likovi odjednom nađu u nesmiljenom povijesnom žrvnju. Svaki gledatelj će moći povući neke paralele s hrvatskom situacijom i pronaći sličnost s nedavnim događanjima u Domovinskom ratu i kasnijem razdoblju, no redatelj nije inzistirao na eksplicitnom povezivanju ta dva vremena. Nije ništa doslovno i nema bukvalnih asocijacija.

Nacional: Predstavu radi njemačka ekipa na čelu s redateljem Heymeom. Kako je došlo do suradnje zagrebačkog HNK-a s njim i u čemu se razlikuje njemački stil rada od onog na koji ste navikli u Hrvatskoj?

- Redatelj Hansgunther Heyme dolazi iz kazališta u Ludwigshafena u kojem smo mi gostovali prije nekoliko godina s predstavom "Heraklo". Tada je uspostavljena suradnja, a već se zna da ćemo s "Dantonovom smrti" i "predstavom "I konje ubijaju, zar ne?" također gostovati u tom teatru. Naime, tamo je osnovan kazališni festival na kojem se svake sezone u prosincu predstavlja jedna europska zemlja, a ove godine to će biti Hrvatska. Rad redatelja Heymea odlikuje izuzetna preciznost, predanost poslu i vrhunska disciplina, no meni to odgovara jer sam naviknut na takv pristup poslu. On izvanredno poznaje Buchnerov izuzetno zahtjevan tekst, kojeg je već postavljao u Njemačkoj, no zahvaljujući njegovoj OBITELJSKI ČOVJEK
Zijad Gračić sa suprugom Katarinom, sinom Arijanom i kćeri KorinomOBITELJSKI ČOVJEK Zijad Gračić sa suprugom Katarinom, sinom Arijanom i kćeri Korinomprofesionalnosti nitko u ekipi nema problema. Njegov način rada najbolje ilustrira podatak da je još prije godine dana donio precizne skice za scenografiju i kostimografiju, zatim napravio grubu podjelu uloga i dao nam osnovne upute tako da od početka radimo na sceni, prvo u Kineskom paviljonu na Zagrebačkom velesajmu, a zatim u HNK-u.

Nacional: Ove godine obilježavate nekoliko jubileja, između ostaloga i 25. godišnjicu rada u HNK-u? Da li s "Dantonovom smrti" obilježavate tu obljetnicu?

- Točno 1. travnja 1984. godine moja pokojna kolegica Ena Begović i ja zaposlili smo se nakon netom završene Akademije dramskih umjetnosti u HNK-u u Zagrebu. Za sada još nismo ništa službeno organizirali u HNK-u, ali je ispalo, možda slučajno, da bih ulogom Dantona, glavnoj u toj drami, zaista mogao proslaviti svoj radni jubilej. Ja ću ga svakako proslaviti s ulogom Dantona. Osim tog jubileja, nedavno sam proslavio pedeseti rođendan, zatim obilježavam 30 godina života u Zagrebu, naime, 1979. godine stigao sam iz Tuzle u Zagreb na akademiju, te 20 godina braka sa suprugom Katarinom. Ovo mi je godina jubileja.

Nacional: U HNK-u ste odigrali brojne uloge u klasičnim i modernim komadima, od Shakespearovih tragedija, preko Molierovih komedija do suvremenih priča Tene Štivičić, glumili ste u mnogim serijama i filmovima, te svako ljeto gostovali na Dubrovačkim ljetnim igrama, no tek ste zadnjih nekoliko godina s ulogama šarmantnog mafijaša Franje Fishera Frenkija iz tele novele "Ljubav u zaleđu", Josipa Jurića iz "Ponosa Ratkajevih" ili premijera Ivana Brnasa iz trilera "Urota" postali popularni i izvan kazališnih krugova. Osjećate li se pomalo zakinuti zbog toga što su vaše ozbiljnije uloge ostale u drugom planu i koliko su sapunice promijenile vaš život?

- Sapunice nisu nimalo utjecale na moj život - imao sam već dosta godina i nise me promijenile, osim što su mi dani ispunjeniji i sadržajniji, i nemam slobodnog vremena. Malo se osjećam zakinuto zbog toga što se slabije pamte moje kazališne uloge, ali to nije problem nas glumaca nego cijelog hrvatskog društva i njegovih vrijednosti. Ne mislim da glumci moraju biti povlašteni, ali kazalište bi se trebalo studioznije i kvalitetnije pratiti; predstave su pune što znači da publiku to zanima. Onda bi se lakše mogli komentirati i naši izleti na televiziju ili na film. Danas se manje zna da sam već prije 20 godina igrao u jako gledanoj seriji "Ptice nebeske" Danijela Marušića, nastaloj po Brešanovom predlošku. Tu sam glumio beskućnika Grofa, a mog partnera Motku igrao je Žarko Potočnjak. Pet epizoda snimali smo šest mjeseci, uz odlične produkcijske uvjete. Također, neposredno nakon završetka akademije glumio sam mladog novinara sa svojim profesorom Radom Šerbedžijom u "Putovanju u Vučjak" Eduarda Galića. A još na trećoj godini akademiji glumio sam Ahileja u "Ifigeniji na Aulidi" redatelja Tomislava Radića gdje su mi partneri bili profesori Tonko Lonza kao Agamemnon, Zlatko Crnković kao Menelaj i Vanja Drach kao Glasnik, te Neva Rošić kao Klitemnestra. Te serije i TV filmovi odraz su onog vremena, a sapunice pak ovog.

Nacional: Kako tumačite da je negativac Frenki, doduše šarmantan, ali ipak mafijaš, toliko osvojio publiku i Hrvatske, BIH i Srbije?

- To je bio spoj sretnih okolnosti. Inače, mi glumci više volimo tumačiti negativce jer nam pružaju više prostora. Frenki je jedan od mojih dražih likova, koji mi je omogućio da se udomaćim u kućama gledatelja. Serija se dugo prikazivala tako da sam prilike dati Frenkiju sve ono što mi imamo. To u predstavi "Dantonova smrt" nije moguće. To je prezahtjevna forma i mora se puno toga zatomiti da bi se za dva sata trajanja predstave moglo pokazati ono što je najbitnije. A Frenki je imao šansu da prikaže sve svoje mane i vrline, negativnosti i pozitivnosti, šarm i drskost. Vjerojatno sam u njegov lik uspio ubaciti i nešto od specifičnog bosanskog šarma kojeg zbog podrijetla vjerojatno nosim u sebi.

Nacional: Radite u kazalištu, snimate sapunice i filmove, gostujete s kazalištem Mladena Čuture "Pozor" diljem Hrvatske, s kojim ste odigrali više od 250 predstava, a uz sve predajete scenski govor na akademiji u Osijeku. Kako uspijevate pomiriti sve te obveze?

- Evo, kako to izgleda: jučer sam nakon probe u HNK-u otputovao sam u Pulu gdje smo igrali komediju "Osobne stvari", nastalu u suradnji sa Zorin domom. Nakon predstave vratio sam se u Zagreb, a ujutro rano došao sam na probu "Dantonove smrti". Poslije probe ponovno putujem u ... gdje igramo predstavu. Ili još bolji primjer: dok sam radio na akademiji u Tuzli morao sam stići nakon duge predstave "Trilogija o ljetovanju" redatelja Janusza Kice, koja je završavala u pola jedanaest u noći, na autobus u 11.45 sati kako bih stigao ujutro u pet u Tuzlu i mogao od osam sati predavati scenski govor studentima na akademiji. Zamolio bih da me oslobode poklona kako bih uštedio deset minuta i otrčao s malim kovčegom, po snijegu, na Autobusni kolodvor. To je bilo prije nego što su se počele snimati sapunice. Njihovo snimanje trajalo je četiri godine, a ostale obveze nisu se ugasile - sve sam to nekako organizirao i ugurao u dnevne obaveze, ne zanemarivši ni očinstvo niti supružništvo. Sve to nikako ne bih mogao uskladiti bez velike discipline i dobre organizacije vremena. Kad nemam neki od tih sadržaj, dan mi je prekasan, dugo traje, mogu se posvetiti sebi i obitelji.

Nacional: Kako ste se odlučili baviti pedagoškim radom?

- Bosna i Hercegovina funkcionira puta četiri, znači, u četiri grada - Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i Tuzli pa su tako u Tuzli osnovali glumačku akademiju. Prvi dekan akademije bio je moj gimnazijski razrednik, profesor hrvatskog jezika, koji me je uspio nagovoriti da počnem predavati u Tuzli. Pristali su na sve moje uvjete i počeo sam stalno putovati do Tuzle, grada svoga djetinjstva, u kojem sam ostao nekih pet, šest godina dovevši do kraja jednu generaciju. Zatim se u Osijeku otvorila glumačka akademija i odlučio sam prijeći. No moje zanimanje za pedagoškim radom postojalo je već ranije. Neposredno nakon završetka akademije moj profesor i glumac Zlatko Crnković počeo me nagovarati da mu postanem asistent na akademiji u Zagrebu, no tada se nisam se mogao odlučiti za to jer sam imao previše obveza.

Nacional: Rođeni ste u Kaknju, a odrastali ste u Tuzli. Koliko je Tuzla utjecala na vaš život i odluku da ćete postati glumac?

- U Tuzlu smo došli kad sam imao tri godine i taj me grad tokom 20 godina života formirao i odredio. Taj moj bosanski šarm, humor i mentalitet donio sam iz Tuzle i pokušavam to svoje bosansko naslijeđe plasirati na neki pozitivan način i u Zagrebu. Odrastao sam u Oktobarskoj ulici za koju me vežu lijepe uspomene. Imao sam krasno djetinjstvo - moja majka je bila domaćica i brinula se o troje djece - imam U SERIJI 'PUTOVANJE U
VUČJAK' Gračić je glumio 1986. netom nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti, a partner mu je bio Rade ŠerbedžijaU SERIJI 'PUTOVANJE U VUČJAK' Gračić je glumio 1986. netom nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti, a partner mu je bio Rade Šerbedžijadva starija brata blizanca od kojih jedan živi u Tuzli, a drugi u Chicagu, a otac je radio u Termoelektrani. Kao dječak nisam imao definiranu sliku o svojoj budućnosti, no imao sam potrebu da nasmijavam djevojčice, imitiram druge ljude i zabavljam okolinu. Zbog toga sam od učiteljice dobivao šamare, no to me nije ometalo. Zatim sam se upisao u dramsku sekciju, pa malo glumio u Dramskom pozorisštu u Tuzli i onda sam se pokušao upisati na akademiju u Beogradu, no nisu me primili. Onda sam otišao u Sarajevo i tamo upisao pravo, ali nikako nisam mogao položiti rimsko pravo. Nakon toga otišao sam u Zagreb i upisao se upisati se na akademiju.

Nacional: Je li i vaša supruga iz svijeta kulture?

- Ne, ona je diplomirala ekonomiju i radi sasvim drugi posao, po horoskopu je jarac, dakle, razumna i s puno razumijevanja za moj posao. Ja se pak trudim da kao suprug i otac dvoje djece - sina i kćeri, odgovorim na sve zadatke i da sve što bolje funkcionira. I tako već 20 godina. Kad smo bili uParizu, na medenom mjesecu, doduše jako zakašnjelom, osjetio sam taj demokratičan i revolucionarni duh Francuza, koji je očito naslijeđe Francuske revolucije. Tada nisam znao da ću igrati Dantona, no da jesam svakako bih otišao na mjesto gdje je stajala giljotina.

Nacional: Zapravo ste iskušali gotovo sve, osim politike. Imate li ambicija da se, kao i neki drugi glumci, primjerice, Boris Buzančić ili Relje Bašića angažirate u politici?

- Ne, nikako, osim preko ovakve izvanredne politizirane literature kao što je "Dantonova smrt". Politika je tako zahtjevan, kompleksan i često prljav posao da sebe ne vidim u njemu. Kad vidim onu gomilu papira što ga naši političari imaju pred sobom, stvarno ne znam kako bih se iz toga izvukao. Mislim da politici nedostaje nešto što je svojstveno glumačkom poslu - iskrenost, iako je za dobro obavljanje političkih dužnosti iskrenost itekako potrebna.

Kazalište i televizija

■ Premda je široj hrvatskoj javnosti poznat tek odnedavno, Zijad Gračić proteklih se desetljeća istaknuo nizom značajnih uloga u kazalištu i na televiziji. Netom nakon završetka akademije, sa svojim je profesorom Radom Šerbedžijom nastupio u TV seriji ''Putovanje u Vučjak", i to u ulozi mladog novinara, a dojmljivu je ulogu odigrao i u predstavi "Anđeo na mom ramenu".

Vezane vijesti

Zijad Gračić: Znam da sam poželjan muškarac

Zijad Gračić: Znam da sam poželjan muškarac

Gotovo da ne postoji značajnija domaća telenovela u kojoj barem manju ulogu nije imao 50-godišnji Zijad Gračić. Glumio je u serijama "Ljubav u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika