Damir RadićGodine 2009. navršava se sto godina od rođenja i dvadeset od smrti velikog pjesnika Oskara Daviča, a također i 70 godina od prve objave njegove znamenite poeme "Hana". U njoj se do tad, a i desetljećima od tad, na ovim prostorima neviđeno eruptivnim stilom i senzualnošću pjevalo o naslovnoj djevojci, kćeri "tužnog trgovca, jevreja udovca" koja je "sva bila hranjiva, sva kao usta puna" i ljubila "ustima vrelim ko mlado kuče" te "ljulja(la) poljupcima bez severa i smera". A onda je došao holokaust, mnoge su Hane izgorjele u plinskim komorama ili skončale na drugačije načine, no bilo je Hana i na drugoj, krvničkoj strani. O jednoj od njih pripovjeda Bernhard Schlink u svom romanu "Žena kojoj sam čitao".

Njegova Hanna tjelesno je zrela i bujna Njemica koja se krajem 50-ih upustila u vruću aferu s više nego dvostruko mlađim, 15-godišnjim Michaelom, uvodeći ga u svijet nesputanog seksa i tražeći pritom da joj čita književne klasike. Schlinkova Hanna, čini se, podjednako je sočna i nesputana poput Davičove, iako ne saznajemo je li joj "jezik šiljat i vreo, taj jezik pomalo raspušten", jer njemački autor, za razliku srpsko-židovskog, stilski je, čulno i emotivno vrlo suzdržan, ili je takav barem njegov ich-pripovjedač Michael. No roman glasovit nije postao zbog intenzivnih seksualnih sesija 36-godišnjakinje i tinejdžera, uostalom diskretno opisanih (iako je to golicalo maštu, prije svega, američkih čitatelja, s obzirom da žene u njihovoj satrapskoj zemlji zbog takvih aranžmana nerijetko završavaju na dugogodišnjim robijama, pa nije čudno da je "Žena kojoj sam čitao" u Americi stekla status bestselera), nego zbog intrigantna otkrića Hannine prošlosti. Gospođica je, naime, za rata bila pristupila SS-u i postala čuvarica u koncentracijskom logoru, naposljetku i suodgovorna za smrt židovskih logorašica zatvorenih u crkvi i izgorjelih nakon savezničkog bombardiranja. Sve to saznajemo osam godina nakon Hannina neobjašnjiva napuštanja Michalea i njihova grada, kad ju on, sad student prava, otkriva na optuženičkoj klupi tokom procesuiranja spomenutog nedjela.

Michael je šokiran prošlošću žene koja mu je obilježila mladost kao prva, a pokazat će se i život kao jedina ljubav, no na suđenju spozna za nju "olakšavajuću" okolnost - Hanna je nepismena. Zato je tražila od njega da joj čita u predigrama njihovih seksualnih susreta, kao što je u logoru birala najnježnije i najmlađe logorašice da joj čitaju (što sukladno Michaelovu iskustvu sugerira da se s njima i erotski razonodila, iako jedna od svjedokinja to demantira, no dotična nije mogla imati stvarni uvid u ono što se događalo u Hanninim odajama). Poanta je u tome da Michael jedini zna za Hanninu nepismenost te da je u silnim moralnim dvojbama bi li tu spoznaju podijelio sa sudom i tako pomogao bivšoj ljubavnici prema kojoj gaji suprotstavljene osjećaje. Michaelova odluka zauvijek će obilježiti njegov i njezin život, a ovdje recimo tek toliko da roman skončava kao vrlo tužna, ali i posve nesentimentalna priča.

Velika tema (ne)mogućnosti ljubavi prema zločinki, i to zločinki holokausta, te povezano s njom problem suočavanja poslijeratne generacije Nijemaca s "grijesima očeva", priskrbila je Schlinkovu romanu velik, uglavnom pozitivan publicitet, a i znatnu naklonost dominantnog dijela kritike. Kad bi se pravili da nismo svjesni slabe informiranosti i sumnjiva ukusa većeg dijela kritičara na svim meridijanima i paralelama, upitali bi se zašto. Naime, Schlink je pisac suha i siromašnog stila koji su mnogi pomiješali sa "suptilnošću izričaja", njegovo dvoje protagonista tupi su i neintrigantni, a njihov odnos besadržajan, pa tek u samoj završnici autor uspijeva doći do stanovite punine smisla i osjećaja. A o navodnoj tematskoj provokativnosti romana koji se pojavio 20-ak godina nakon znamenita "Noćnog portira" Liliane Cavani - filma u kojem bivša logorašica poslije rata obnavlja opsesivni sado-mazo odnos s bivšim SS oficirom, ne prezajući otići s voljenim ljubavnikom i u smrt - posve je suvišno išta reći. U filmskoj verziji "Žene kojoj sam čitao" Stephen Daldry ("Billy Elliot", "Sati") uspijeva u onom u čemu Schlink nije; oslonjen na dojmljivu psihofizičku pojavnost dvoje sugestivnih glumaca, mladog Davida Krossa i Kate Winslet, ne bježeći od podjednakog potcrtavanja muške i ženske tjelesnosti (što je u svijetu filma vrlo rijetko), reljefno pokazuje sav erotski intezitet ranog odnosa Michaela i Hanne, učinivši iznimno izražajnim ono što je kod Schlinka tanko i plošno.

U toj svojoj prvoj trećini "Žena kojoj sam čitao" vrlo je jak film, međutim u preostale dvije koje se bave suđenjem Hanni te naposljetku završnom fazom njezina i Michaelova odnosa sredinom 90-ih, Daldry gubi na snazi i skreće tamo gdje Schlink nije skliznuo - u sentimentalnost (koja se u nekoliko prizora opasno približila roto-ljubiću). Za razliku od Schlinka, Daldry potiskuje politički sloj tražeći puno suosjećanje za Hannu (autor izvornika bio je znatno decentniji, iako i on implicira dubinsku junakinjinu nedužnost srodnu onoj biblijske Eve, a preko nje i dubinsku nedužnost većinskih "nepismenih" tj. "zavedenih" Nijemaca), a u samoj završnici, kroz epizodu s otmjenom i bogatom Židovkom koja je preživjela požar u crkvi, sugerira kako je čak i (kolektivna) trauma holokausta lakša od traume koju može prouzročiti nesretna (individualna) ljubav. Zbog te, mnogima neprihvatljive istine Dalrdyju treba odati priznanje, iako je propustio polučiti ono za što je imao priliku - doista visokovrijedan film.