Srećko JurdanaU istraživanju okolnosti ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića došlo je zadnjih dana do dramatičnoga razvoja: hrvatska policija prikupila je čvrste dokaze da je atentat naručio i organizirao srbijanski kriminalac Sreten Jocić ("Joca Amsterdam"), osoba s debelim - lokalnim i međunarodnim - policijskim dossierom. Pouzdani svjedok, vrlo blizak mafijaškome krugu koji je izvršio ubojstva, policiji je otkrio gotovo cjelokupnu pozadinu zločina. Strah od Jocićeve "preventivne retorzije" bio je razlog za njegovu temeljitu ispovijest. Spomenute motivacijske nijanse u ovoj kolumni, međutim, nisu izravan predmet razmatranja. Hrvatska policija pokazala je, u svakom slučaju, prilično impresivnu kompetentnost (bez obzira na to što je oslobođen Milenko Kuzmanović, za kojeg je naknadno utvrđeno da je također pomagao ubojicama).

Pustili su da se u javnosti širi dojam da je istraga Pukanićeva ubojstva došla do zida, da je na neki način hibernirana i da se u njoj ne događa ništa bitno novo, i u isto vrijeme nastavljali tu istragu voditi s maksimalnom minucioznošću i koncentracijom, čekajući trenutak kad će uhićenim i neuhićenim sudionicima u izvršenju atentata popustiti živci.

Otkriće da Jocić definitivno stoji iza tog zločina ima vrlo osjetljive posljedice za političke odnose Srbije i Hrvatske, za unutarnju političku situaciju u Srbiji i u Hrvatskoj, pa i za međunarodnu percepciju Srbije i Hrvatske.

Kao što je poznato, Jocić je u Srbiji zaštićena osoba i država ga - unatoč njegovoj reputaciji - ne podvrgava nikakvim ispitivanjima ni procesima. Ponaša se kao gazda, živi u Miloševićevoj vili, radi što hoće i nitko u političkoj sferi ne usuđuje se njegovu ulogu u srbijanskome društvu staviti na dnevni red. Razvio se dojam da su i liberalni političari s reformističkim vizijama - poput predsjednika Borisa Tadića - na neki način taoci Jocićeve moći. Jocića ne diraju ni mediji, ni policija, ni politika, kakav god predznak imala. Hrvatska strana promatrala je tu bizarnu situaciju nezainteresirano, iako je - kako se danas transparentno pokazuje - imala vrlo snažne razloge da za nju bude iznimno zainteresirana.
Premijer Sanader posjetio je nedavno Beograd, i tamo nastupio u koncilijantnoj dobrosusjedskoj maniri, nudeći čak Srbiji hrvatsku lobističku pomoć za eventualni ulazak u NATO. Ni riječju nije spomenuo problem Jocićeve suspektne umiješanosti u ubojstvo Ive Pukanića, ni činjenicu da srbijanski režim - irelevantno iz kojih razloga - štiti potencijalnoga organizatora i naručitelja brutalnoga terorističkoga napada u središtu Zagreba. Taj ignorantsko-tolerantni odnos prema ubojstvu Pukanića i režimu koji čuva njegove izvršitelje, i na domaćoj sceni prolazio mu je - s izuzetkom Nacionala - bez primjedbi. Sanader je ubojstvo Pukanića i Franjića od prvog trenutka zapravo tretirao kao fenomen kojim se državna politika ne bi trebala previše baviti, kao nekakvu mutnu stvar koja s državne strane ne zaslužuje oficijelne komentare i koju treba brzo eliminirati iz fokusa javne pažnje. Takav pristup su - po zanimljivoj malicioznoj inerciji - preuzeli i mnogi hrvatski novinari, koji su Pukanića nastavili tretirati manje kao žrtvu, a više kao manipulanta koji je i preko svoje pogibije izveo nekakvu javnu podvalu.

Ubojstvu Ive Pukanića dio državnoga aparata i pojedini novinari nastojali su na specijalne načine poništiti atribut terorističkoga čina, kojim su deseci ljudi dovedeni u smrtnu opasnost, i svesti ga na dimenziju nespecificiranoga privatnoga obračuna koji nije bitno ugrozio javnu sigurnost u Zagrebu. Ta cinična ideologija još uvijek u Hrvatskoj ima javnu snagu. Nekakav nadrikomentator napao je zadnjih dana u Večernjem listu sve ljude i institucije koji su atentatu na parkiralištu Nacionala davali "pretjerano" društveno značenje, tvrdeći da se time pružio povod britanskim medijima da Hrvatsku predoče kao zemlju u kojoj prijeti opasnost od terorizma. Budući da stražnjicu tog "analitičara" izravno ne ugrožava nitko, terorističke opasnosti za njega nema. Zbivanja u dvorištu preko puta nebitna su.

Otkrivanje naručitelja ubojstva Ive Pukanića moglo bi uzdrmati komotne filistarske mentalite­te, koji nisu u stanju prepoznati značenje drame ni kad im ono udara u čelo. Što se hrvatske državne politike tiče, i ona će nesumnjivo biti prinuđena na odricanje od dosadašnjeg komoditeta. Odnos Hrvatske i Srbije morat će od dobrosu­s­je­dskoga larpurlartizma prerasti u krajnje neem­o­­­­tivan razgovor o srbijanskome izvozu terora. Oz­biljna država ne može žmiriti pred opasnošću, i vlastitu nacionalnu sigurnost olako žrtvovati pod totemom razvoja bilaterale. Ako Srbija ne zna kako da se postavi prema Sretenu Jociću i njegovoj mreži, to je njezin problem. Hrvatska mora inzistirati na kažnjavanju zločina, i sprečavanju njegovoga ponavljanja u bilo kojoj formi, pa makar i po cijenu razbijanja dobrosusjedske idile. Ne mogu se na jednoj strani ukidati vizni režimi, olakšavati prijelazi granice, jačati razni oblici suradnje, nuditi pomoć za NATO i EU, a na drugoj hladnokrvno promatrati kako organizatori teških ubojstava u Zagrebu uživaju u Beogradu status neformalnih vlastodržaca.

I Hrvatska i Srbija nalaze se - u navedenome kontekstu - pod pažljivom međunarodnom prismotrom. U cjelokupnoj istrazi oko atentata u Zagrebu sudjelovao je Interpol, kojemu su potpuno poznati i posljednji nalazi o ulozi Sretena Jocića i njegovih pomoćnika. Međunarodni promatrači od Hrvatske očekuju da se adekvatno postavi prema tim nalazima, i Srbiju suoči s njezinim državnim i pravnim obavezama. Od Srbije se očekuje razbijanje kriminalno-terorističkoga lanca koji ugrožava sigurnost u cijeloj regiji. Ta su očekivanja nedvosmislena. Prođe li slučaj bez primjerene državne reakcije, kod Hrvatske će aktualno britansko prozivanje zbog prikrivene terorističke opasnosti predstavljati tek početak inozemne kampanje, koja u budućnosti može dosegnuti mnogo snažnije proporcije. Srbija se, u isto vrijeme, suočava s pitanjem elementarnoga kredibiliteta vlasti, i mnoge njezine aspiracije ovise o njezinome odgovoru.