Zamislite neku dosadnu sjednicu vlade, ministru Šukeru se kunja, svi traže novac kojeg nema i da smanji poreze što ne može, njemu ruka sama od sebe nešto crtka u blok... Nad blok se nadviri Sanader i što vidi? Sama sebe s kukastim križem na čelu. Ili, recimo, Mario Mandžukić se malo duže zadržao u Dinamovoj svlačionici jer je na podu našao kredu. Sjetio se kako je kao klinac šarao po školskom WC-u i počeo nešto črčkati, na zidu se pojavljuje lik sličan Mamiću na zahodskoj školjci - kad upadne nitko drugi nego Mamić! U takvoj se nezgodnoj situaciji našao naš vjeroučitelj Tihomir Lovrić iz osnovne škole u Svetom Križu Začretju. Budući da bi rijetko koji uposlenik na svijetu preživio to da u novinama objavljuje ponižavajuće karikature svojega šefa, vjerojatno će morati potražiti novi posao. I to će, vjerujem, biti blagoslov za tog mladog čovjeka.

Brutalnost kojom je vjeroučitelj prikazao prominentne crkvene likove - predsjednika HBK i glavnog urednika Glasa Koncila, primjerice - pokazuju da čovjek ima teške dileme u vezi s onim što podučava djecu. Može li netko misliti jedno, a govoriti drugo? Mi uglavnom možemo, ali nismo vjeroučitelji, a njemu je njegov poziv očito važan. Prije tri godine u novinama se opsežno pisalo o jednom drugom vjeroučitelju, Petru Travašu, koji se razveo od supruge i civilno oženio. Crkva mu je uzela licencu da predaje vjeronauk u školi, ali nije željela da umre od gladi nego mu je bio ponuđen posao na benziskoj pumpi, što je on odbio s indignacijom - i on je htio dalje poučavati djecu, kao i Tihomir Lovrić, iako je u nesporazumu s hijerarhijom.

Travašu se nisu dogodile karikature, nego neželjena trudnoća s djevojkom pa se s njom (crkveno) oženio "da ne bi dovodio u pitanje svoj posao", kako je rekao. Nije je ipak volio pa se razveo i oženio s drugom, izazvavši "javnu sablazan". Da je znao da može dobiti otkaz zbog toga što ne živi kršćanski, ne bi ni upisao studij teologije, rekao je kasnije. Golemog li nesporazuma: Petar Travaš je mislio da će predavati teoriju, a od njega su tražili praksu; on je mislio da traže teologe, a oni su tražili svece; on je mislio da je moralno oženiti se s nekim radi posla umjesto iz ljubavi, pa se onda rastati, a oni ne; on je mislio da može djeci govoriti da rade onako kako im govori (a ne onako kako radi), a oni misle da to ne može; on je mislio da će proći kao i neki drugi crkveni ljudi koji nisu izgubili posao zbog izvanbračne djece, a oni su mislili da treba proći kao oni crkveni ljudi koji jesu izgubili posao zbog izvanbračne djece.

Težak slučaj za hrvatski državni vjeronauk: jedan se vjeroučitelj upisao ne shvaćajući ozbiljno kanonski propis da mora "svjedočiti kršćanskim životom"; drugi je otkrio da mu je crkvena hijerarhija nepodnošljiva; škole opet trebaju mnoštvo vjeroučitelja, a oni su samo ljudi. Budući nisam ni sam oduševljen vjeronaukom u školi, ne bih dalje o tom - ja bih im predložio da odu na onu pumpu. Zašto, zbilja, ne bi vjeroučitelj radio na pumpi? Meni taj posao zvuči sjajno za osobu koja želi propovijedati o Bogu, a čujem da je i dobro plaćen. Sveti Kristofor je i postao svet tako što je služio putnicima. Ni višak kvalifikacije ne bi smio biti smetnja - znam u Novom Zagrebu teologa koji ima limariju i mogu vam reći da njegovi oluci govore o Božjoj slavi više od mnogih rasprava na latinskom.