Počelo je kao lagana vatrica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a onda se u manje od tjedan dana plamen proširio na nekoliko drugih fakulteta u glavnom gradu, zatim i na Zadar i Rijeku, a uskoro možda Split, Osijek i Pulu. Sasvim dovoljno da se, po staroj tradiciji ovdašnjih medija sklonih simplificiranju, počnu praviti usporedbe sadašnje situacije u hrvatskim gradovima s velikom studentskom pobunom iz 1968. Još samo nedostaje usporedba Filozofskog fakulteta sa Sorbonnom, i bunt koji nema nikakve racionalne temelje mogao bi dobiti podjednako besmislen zaključak. Baš kao što su besmisleni i zahtjevi grupe nezadovoljnih studenata.

Pođimo redom. Osnovni zahtjev glasi besplatno školovanje, uključujući i poslijediplomsko školovanje. Ili u prijevodu, skoro pa od kolijevke do groba, a u Hrvatskoj, negdje od šeste pa do 40. godine. Zahtjev se temelji na tezi kako znanje nije roba i kao takvo mora biti dostupno svima, od najbogatijih do onih iz socijalno ugroženih obitelji. U ušima nas koji smo odrasli u socijalizmu takvi stavovi zvuče kao da ih je napisao Stipe Šuvar, makar bi se i danas našli istomišljenici, od Huga Chaveza do Fidela Castra. Tu su, dakako, i teze o neprihvatljivosti liberalističko-globalizacijskog koncepta, koji sve pretvara u tržište, od gledanja televizije i odlaska u šoping-centre do studentskih mozgova.

Zvuči lijepo, ali, ponovit ću, sve to je besmisleno.

Kao porezni obveznik, čija polovica godišnjeg prihoda odlazi na poreze i prireze, jednostavno mrzim izdvajati jednu kunu za gomilu bezveznjaka koji u Hrvatskoj - prema službenim statistikama - u prosjeku studiraju osam godina. I to, uglavnom, posve besplatno. Zbog gomile takvih danguba postoji manjak novca za one kojima doista treba: izgradnju vrtića, kompjutorizaciju škola, gradnju POS-ovih stanova, obnovu starih bolnica ili skloništa za žene koje zlostavljaju nasilni supruzi. Kada bih mogao birati, a vjerujem da slično razmišlja i golema većina poreznih obveznika zahvaljujući kojima ova država nekako preživljava, moj bi novac išao kategorijama stanovništva koje se doista i bez vlastite krivnje nalaze u lošem položaju. Među njima su i dobri studenti, kojima od dolaska na fakultet do diplome ne treba više od pet godina, dakle, oni koji nisu pali ni jednu godinu. Od takvih se poslije formira društvena elita, koja je sposobna nešto stvoriti, u što se potpisnik ovog teksta već osam godina osobno uvjerava.

Kao predstavnik Nacionala u komisiji koja odlučuje o dodjeli nagrada Top stipendija za top studente, od 2002. imam privilegij sudjelovati u izboru najboljih hrvatskih studenata, koji dobivaju godišnju stipendiju od 40.000 kuna. U ovih osam godina, zajedno s ostalim članovima izborne komisije, dobio sam barem 3500 životopisa doista vrhunskih studenata, od kojih u prosjeku tek svaki dvadeseti dobije najveću stipendiju u ovoj zemlji. Na temelju iskustva tvrdim kako problem hrvatskog visokog školstva nije cijena ili skupoća (jer ona i ne postoji) nego zanemarivanje najboljih studenata, koji ako u kasnijem životu nemaju veze, bivaju izjednačeni s onima koji studiraju čitavo desetljeće. To je krivica HDZ-a, SDP-a, Dragana Primorca i bivših ministara, koji redovito podilaze onoj lijenoj većini koja očekuje da sve u životu bude besplatno i tako Hrvatsku pretvara u zemlju trutova.

Svidjelo se to nekome ili ne, Hrvatska je pretjerano, a ne premalo socijalna država. Ovdje je - kao malogdje u svijetu - besplatno i zdravstvo i školovanje baš kao što brojne kategorije stanovništva dobivaju socijalnu pomoć. To je preskupo u financijskom smislu, ali još skuplje za onu teško vidljivu izgradnju nacionalnog duha, koji umjesto da teži individualizmu i radnoj etici, preferira lijenost i čekanje da drugi plate račune.

Baš kao što je lakše na Filozofskom fakultetu kuhati grah i vježbati jogu nego učiti.