ŠANSONIJER I KOMPOZITOR Hrvoje Hegedušić čelnik je Hrvatskog društva skladatelja, glavnog organizatora Muzičkog biennalaU Zagrebu je prošle nedjelje završen 25. muzički biennale Zagreb, čiji je glavni organizator Hrvatsko društvo skladatelja. Njemu je od ovog ljeta na čelu jedan od začetnika zagrebačke šansone i jedan od najpoznatijih predstavnika autorske pjesme u Hrvatskoj, Hrvoje Hegedušić. Kao skladatelj, aranžer i tekstopisac Hegedušić je estradu 60- ih i 70-ih obilježio u nekoliko različitih smjerova: prvenstveno kao jedan od začetnika hrvatske šansonijerske scene na kojoj se afirmirao i kao autor i kao izvođač te uz Arsena Dedića i Zvonka Špišića utjecao na podizanje kvalitete pjesama na tadašnjoj jugoslavenskoj estradi. Zabavnu glazbu obilježio je i kao skladatelj i tekstopisac koji je glazbu radio za šarolike izvođače od Gabi Novak i Vice Vukova, preko Indexa, do Mile Hrnića i Kiće Slabinca, ali i kao prvi skladatelj koji je uglazbio pjesme hrvatskih antologijskih pjesnika poput Dobriše Cesarića i Antuna Gustava Matoša. Otada je bio umjetnički direktor Chansonfesta te direktor Zagrebačkog festivala, višestruki je dobitnik diskografske nagrade Porin te mnogih drugih glazbenih nagrada, a još uvijek - iako umirovljen - radi kao ton majstor te voditelj poslova u Digitalnom studiju “Lisinski”.

GLAZBENIK PO VOKACIJI

NACIONAL: Iako ste član Hrvatskog društva skladatelja od 1966., a član njegova predsjedništva bili ste četiri godine, što vam znači predsjednički položaj?

- Velika je počast biti predsjednik ovakvog društva, kao i kroz njega biti dio manifestacije poput Zagrebačkog biennala. Idući Biennale bit će domaćin Svjetskih dana glazbe na kojem će se sastati najvažniji ljudi glazbenih događanja u svijetu, što dokazuje njegovu reputaciju i važnost na svjetskoj razini. Naravno, i to je velika odgovornost, jer , znate da je uvijek predsjednik za kriv ako nešto pođe krivo.

NACIONAL: Prave li se unutar Društva skladatelja razlike između predstavnika tzv. lake, zabavne glazbe i onih ozbiljne, klasične?

- Ne, kad je netko glazbenik po vokaciji, drag mu je svatko tko takvo nešto radi bez obzira na glazbeni izričaj. No da bi se upravo takve situacije spriječile u samom početku, predsjednici se u društvu naizmjence biraju iz sekcije ozbiljne i iz sekcije zabavne glazbe. Tako je prije, recimo, skladatelja iz sekcije ozbiljne glazbe Željka Brkanovića, mog prethodnika, predsjednik bio Pero Gotovac, koji se bavio i klasičnom glazbom. Takvim se sistemom pomiruju te eventualne razlike, ako ih je uopće potrebno pomirivati. Svi koji glazbu doživljavaju kao svoj svjetonazor su dobrodošli, jer svi razumijemo taj jezik bez obzira kojom se vrstom glazbe bavili.

NACIONAL: Što kažete na kandidaturu za predsjednika države vašeg kolege iz Društva skladatelja, profesora na Pravnom fakultetu i neovisnog saborskog zastupnika Ive Josipovića? Hoćete li ga podržati svojim glasom?

- On je izvrstan skladatelj i meni je žao što se on više vremena ne bavi glazbom - tako da se bojim da bi kao predsjednik imao još manje vremena za to. Međutim, on je i izvrstan pravnik, vrlo dobro potkovan u međunarodnom pravu, što nam kao državi, vjerujem, trenutačno treba više od svega, a pogotovo će nam trebati kad uletimo u žrvanj Europske unije. Tako da ćemo svakako glasati za njega.

NACIONAL: Najpoznatiji ste kao jedan od predstavnika zagrebačke škole šansone, a sa Zvonkom Špišićem i Arsenom Dedićem ste populariziranjem šansone utjecali i na tadašnju jugoslavensku estradu, podižući ju na neki način na višu razinu. Kakva je situacija tu bila?

- Problem je bio što je zabavna glazba tada prvenstveno bila uvozna, što zato jer se radilo o prepjevima s engleskog na hrvatski, što zato jer je skladana u tom stilu. Tako je tekst nastajao kasnije, na već određenu glazbu, što ga je unaprijed određivalo. Glazba u svakom narodu nastaje na temelju ritma jezika, a engleski je pun jednosložnih riječi. Tako naši prevodioci pjesama nisu znali koje riječi upotrebljavati, jer hrvatski ima malo jednosložnih riječi. Zbog toga je često dolazilo do besmislenih tekstova, jer su autori uporno robovali engleskim uzorima. Stoga nam je bilo bitno skrenuti pažnju na to što se pjeva, pri čemu je bilo najlakše otvoriti knjigu nekog pjesnika poput Cesarića, koji je muzikalan, pjesme mu imaju svoju ritmiku i poštuju glazbene zakone.

TEKSTOVI ANTOLOGIJSKIH PJESNIKA

NACIONAL: Iako ste uz skladanje, pisanje tekstova i aranžiranje tijekom cijele karijere bili i pjevač, time ste se još najmanje bavili. Zašto?

- Skladajući šansone na tekstove antologijskih pjesmama naših pjesnika shvatio sam da takvu glazbu najbolje mogu sam interpretirati. Zato sam se u šansoni odredio i kao interpret, jer njih mogu otpjevati. Pokušavao sam svašta, ali nisam neki pjevač da mogu pjevati baš sve. Osim toga, šansonu koju napišem najbolje i osjećam pa ću ju ja najbolje i izreći.

NACIONAL: Kako ste se uopće našli u šansoni?

- Počelo je kad sam nakon vojske 1963. s Arsenom osnovao Zagrebački vokalni kvartet, u kojem su još bili Ivica Bobinec i Anđelko Kovačić. I Arsen i ja smo tad već bili znani u glazbenim krugovima, a njega sam upoznao u Glazbenom zavodu slušajući njegov nastup. Pjevao je u maniri talijanskog pjevača Tonija Dalare koji je tada bio strašno popularan i to je odlično zvučalo. On je već tada počeo skladati i pisati tekstove, a pod pseudonimom je čak pisao i za festivale odnosno za autore poput Nikice Kalođere i Alfija Kabilja. Taj kvartet nije dugo trajao, da bi me 1964. pozvali u krug koji su inicirali Arsen, Zvonko Špišić, Pero Gotovac, Zvonko Golob i Milan Lentić. Nastupili smo u kazalištu Komedija na večeri šansona, koja se održavala u sklopu Zagrebačkog festivala, pod nazivom Studio 64. Meni se to jako svidjelo i dvije godine kasnije već je nastala “Balada iz predgrađa” na stihove Dobriše Cesarića, koja me definitivo usmjerila na to da mogu biti i kantautor.

SJAJNI ŽIVOT

NACIONAL: O kakvom se to društvu radilo, koji se milje okupljao oko vaših večeri šansona?

- Ja sam tad već prestao studirati i zaposlio sam se kao ton majstor na Radiju Zagreb, a Arsen je, mislim, ZLATNE GODINE HRVATSKIH FESTIVALA Sa suprugom Ksenijom Erker te u društvu Arsena Dedića i Gabi Novak za vrijeme održavanja Krapinskog festivala 1978. godineveć bio završio konzervatorij na kojem je s Terezom Kesovijom studirao flautu. Pero Gotovac je tada već pisao pjesme laganog tipa i bio znan, iako je uvijek u šali govorio da je poznatiji kao sin svoga oca nego kao skladatelj. Milje koji se okupljao oko nas bio je prvenstveno kazališni, kabaretski, intelektualni, urbani. Nisu to bile nikakve burne godine; ja sam se sa svojim izlaskom na scenu ‘64. paralelno i oženio Majom Perfiljevom, koja je bila tekstopisac. Bio je to jedan boemski brak; ona je pisala stihove za moje pjesme i skupa smo tada napisali neke od velikih hitova Indexa. Jako dobro smo se tada zabavljali na toj sceni i bilo nam je dostupno sve. Živjelo se sjajno.

NACIONAL: Estradni brak ponovili ste i sa sadašnjom suprugom, pjevačicom Ksenijom Erker.

-Da, nju sam upoznao na radio stanici gdje sam bio ton majstor, a ona je došla u studio pjevati za dječju radiodramu “Crvenkapica”. Zato se uvijek šalila da je došla pjevati “Crvnenkapicu”, a da je preko stakla upoznala svog vuka. Njezinu prvu singl ploču sam ja napisao, da bi ju druga, koju su napisali Arsen i Zrinko Tutić, već bacila u orbitu popularnosti. Uskoro je krenula na turneje s izvođačima poput Miše Kovača i Novih fosila, prije kojih je nastupala. Ona je trenutačno u žiriju HTV-ova showa “Zvijezde pjevaju”, pa je zbog toga sada popularna. Što se tiče njezina bavljenja glazbom, to se svodi na sporadične nastupe, od prilike do prilike. U zadnje vrijeme je redovita na Krapinskom festivalu, ali mi smo oboje sad već prilično komotni - radije bismo ostali doma nego okolo nastupali. Još pogotovo s obzirom na sveopću platežnu praksu, koja se svodi na formulu “bum ti platil kad meni onaj tam plati”.

FESTIVALSKI HITOVI

NACIONAL: Skladali ste za izvođače vrlo različitih stilova, od Gabi Novak i Vice Vukova pa do Mile Hrnića i Kiće Slabinca. Po kojim ste kriterijima birali tko će pjevati vaše pjesme?

- Ovisno o pjesmi; nisam ih nikada ciljano pisao za nekog određenog, nego bih nakon što je nastala razmislio tko bi ju mogao pjevati te bih mu ju ponudio. Drugi su radili drukčije; Đorđe Novković je, recimo, uvijek znao za koga piše pjesmu i time bi ju i prilagodio. Ja pjesme pišem prvenstveno za sebe i tek poslije razmišljam kome bi odgovarala. Zbog toga sam često i promašio, ali jedini put da sam ciljano pisao za određenog izvođača bilo je kad smo po narudžbi Jugotona radili long play ploču za Dalibora Bruna. No nisam pisao pjesme za njega, nego da ih on pjeva - što je velika razlika. Ako ste pravipjevač, pjevat ćete raznolike pjesme i prilagodit ćete ih svom stilu. Tako je Brun moje pjesme pjevao na svoj način. Također, kad sam pisao za festivale, njihova je uprava uvijek znala koga od izvođača želi na njima, tako da su moje pjesme znali nuditi izvođačima poput Mikija Jevremovića, na što nisam rado pristajao. Međutim, znao sam i pogriješiti. Vice Vukov je, recimo, moju pjesmu “Bokeljska noć” donio na svoj način i njome osvojio mnoge nagrade. Isto tako, na Zagrebački festival sam 1971. poslao pjesmu “Gazi, gazi srce moje”, misleći da će ju pjevati ili Čobi Savčić, solist grupe Pro arte, ili Kićo Slabinac. Za mene je to bila muška pjesma, međutim netko je došao na ideju da bi ju mogla pjevati Gabi Novak. Ona je od te pjesme napravila veliki hit i za nju smo na tom festivalu dobili prvu nagradu.

NACIONAL: S obzirom na šarolikost vaših skladbi, koji je vaš glazbeni ukus? Prvenstveno šansona?

- Prvenstveno dobra pjesma. Ne volim getoizirati. Nas je, kad smo počeli sa zagrebačkom šansonom, bilo tek nekoliko. Nismo htjeli biti getoizirani, nego smo samo svojim djelovanjem htjeli skrenuti pažnju na tekstove i na činjenicu da su pjesnički tekstovi osnova glazbe i da su jako važni. S tim sam ciljem počeo kopati po antologijama i uglazbljivati pjesme.

GLAZBENA OBITELJ

NACIONAL: Budući da ste prvi objedinili poeziju i zabavnu glazbu, kakve su bile reakcije na to?

- Mogao bih reći da sam se prvi usudio uglazbiti tekst jednog pjesničkog velikana kakav je Dobriša S RODITELJIMA, ocem Mladenom i majkom Ivankom, te sestrom Vlastom 1955Cesarić, što je bila velika hrabrost. Dotad su to radili tek skladatelji ozbiljne glazbe. Međutim, reakcije su bile odlične, ozbiljni literarni krugovi su bili oduševljeni jer sam time poeziji dao jednu novu dimenziju - približio sam ju i nekim drugim generacijama i svjetonazorima, a ja sam se potpuno našao u tome.

NACIONAL: Kako ste se, kao student elektrotehnike, uopće počeli baviti glazbom?

- Krenulo je krivo kad je trebalo zagrijati stolicu s matematikom. U to vrijeme je krenula i glazba: kako se u mojoj obitelji uvijek pjevalo, a ja sam odmalena svirao gitaru na plotu pred kućom, bratić me pozvao da osnujemo ansambl. Na tu je ideju došao jer su dvojica iz njegova razreda, Ivica Krajač i Medo Marušić, osnovali Kvartet Arion, koji se promjenom jednog člana kasnije nazvao Kvartet 4M. Tako smo mi napravili vokalni kvintet, u kojem sam ja bio aranžer. U to vrijeme su pjevači moje generacije Ivica Šerfezi i Zvonko Špišić već nastupali i za njih se znalo i taj nam je svijet bio jako primamljiv. Dvije godine kasnije, 1959., već su nas zvali da snimimo prvu ploču s obradama latino zvuka. Rock ‘n’ roll su tada svirala samo djeca bogatih, jer je oprema bila puno skuplja, a mi smo svi u Glazbenom zavodu pjevali oko jednog mikrofona. Uskoro smo počeli nastupati i u Varijeteu Vikija Glovackog, koji je bio strašno posjećen. Moj je otac, kao profesor elektrotehnike, tada zarađivao 3000 dinara mjesečno, a ja sam za taj mjesec nastupanja u Varijeteu zaradio 50.000 dinara. Nakon toga se povratak na fakultet činio pomalo smiješnim. No te tri godine druženja s elektrotehnikom pomogle su mi u životu, jer mi je kao ton majstoru dobro došlo znati kako ju ukrotiti da služi glazbi.

NACIONAL: Pišete li pjesme još uvijek?

- Nisam nikad prestao pisati, pišem dan danas. Upravo sam za Krapinski festival napisao pjesmu na jedan krasan Britvićev tekst “Bumo kitili bora” i izvest će ju obitelj Hegedušić.

NACIONAL:: Kao obitelj često nastupate, a snimili ste i CD “Božić u obitelji”.

- Da, nekad je to i jedini način da se okupimo, a zafrkavaju nas da su nam uzor Kelly Family. Naravno, sastajali smo se uvijek za božićne blagdane, za koje uvijek skupa pjevamo, ali sad nam se obitelj udvostručila, postoje neki drugi bake i djedovi pa je i to sve teže. Upravo je iz tih božićnih druženja i proizišla ideja o CD-u s božićnim pjesmama, jer i moje obje kćeri Hana i Martina savršeno pjevaju. Toga se dosjetila Ksenija i reakcije su bile odlične, tako da smo ga ove godine i obnovili s Croatia Recordsom, dodavši još jednu pjesmu.

NACIONAL: Jesu li vaše kćeri imale želju ikad biti dijelom estrade poput vas i supruge?

- Hana je oduvijek željela postati glumica i završila je Akademiju dramske umjetnosti te s ansamblom kazališta Komedija ostvarila uspješne role u mjuziklima Chicago i Briljantin. Martina će uskoro 'Moja kći Martina pjeva najbolje od svih nas, ali nije htjela na estradu' diplomirati na Filozofskom fakultetu. Ona najbolje pjeva od svih nas, ali nije htjela na estradu. Predobro ju je poznavala, a k tome je još stasala kad su se na njoj kao najzanimljivije osobe pojavile pjevačice poput Minee i Severine. Moja kći ima sluha i nije razumjela zašto su one glazbeno tako interesantne. Pokušao sam joj objasniti da one nisu tu zbog glazbe, nego zbog svog lika, ali ona to nije prihvaćala. Šoubiznis to sve danas podnosi, svakakvi ljudi se kreću po sceni, prodaju što mogu i znaju i malo je tu umjetnosti, a više umješnosti. No Martina ipak ima svoj bend, u kojem je i njezin suprug informatičar i oni svoju glazbu praše u garaži.

KRSTO HEGEDUŠIĆ I MIROSLAV KRLEŽA

NACIONAL: Vaš je stric cijenjeni slikar Krsto Hegedušić. Kako ga pamtite?

- Vjesnik je ‘66. objavio članak s naslovom “Na Splitskom festivalu pobijedila ‘Bokeljska noć’ Krste Hegedušića”. On je bio veliko slikarsko ime pa su mu se puno više ispričavali nego meni, a rekao je jedino da pjeva kao svraka te da bi bilo vrlo nezgodno pustiti ga u glazbene vode. U svojoj majstorskoj radionici odgojio je mnogo kvalitetnih slikara, a tamo smo se i mi mladi glazbenici i pjesnici sastajali. Tamo je često dolazio i Krleža, kome sam jednom prilikom došao reći da sam uglazbio njegov “Khevenhiller”, odnosno “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”. Rekao je samo: “Kaj me briga, vi mladi ste ionak kak buldožderi.” Ništa mu se nije sviđalo što se njega ticalo, ali je strašno volio da se bilo što u vezi s njim radi. Bio je svadljiv, ali samo zato da bi se pričalo. U biti je bio jako dobar čovjek i veliki erudit. Volio je igrati šah s mojim tatom i kad god bi moj tata izgubio, Krleža bi ga izvrijeđao: 'Vi ste, Mladene, običan pacer!'