Renato BaretićKako razdvojiti smisao i potrebu antifašizma od zločina počinjenih u njegovo ime? Kako, kojom duhovnom vještinom, dovinuti vlastitu svijest do točke u kojoj možeš uporno tvrditi da je Tito bio zločinac, a u isto vrijeme znati da si u Titovo doba imao i sigurnu plaću i siguran stan i besplatno obrazovanje za sebe i svoju djecu, a besplatno liječenje i lijekove da ni ne spominjem? Ili, gledano s druge strane vage - kako tvrditi da je Tito bio apsolutno good guy, ako znaš da su pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom, u strahovitoj osvetničkoj plimi ratnih pobjednika, po šumama i gorama na sjeverozapadu Jugoslavije poklane i postrijeljane tisuće ljudi, među kojima ih mnogo nije zaslužilo nikakvu kaznu, većina neku zatvorsku, a možda tek stotinjak njih smrtnu, poput nacističkih zločinaca osuđenih u Nürnbergu? Kad čovjek iz nekog razloga krene tražiti način da se u životu čvrsto opredijeli za jednu od tih dviju tvrdnji, mora se odreći apsolutno svega onog s druge strane vage: ili zanijekati da je u socijalizmu ipak (bez obzira na skučenost ponude) bilo lagodnije živjeti, ili pak toga da si besplatno školovanje (plus stan, zdravstvo, siguran posao...) dobio u državi kojoj su sami temelji natopljeni krvlju tisuća i tisuća ljudi, smaknutih bez trunke prava i pravde.

Misaoni napor uložen u takav posao morao bi uroditi zaključkom kako se nitko pri zdravoj pameti ne može, pa i ne smije, opredijeliti isključivo za jednu stranu i militantno nijekati sve ono s druge. No, kako mi Hrvati i nismo baš nešto skloni moždanim naprezanjima, većina se sasvim lako tvrdo opredijelila za jednu od ponuđenih opcija, pa drve po njoj ko sivonje, a ključni im je argument, i jednima i drugima, potpuno identičan: "ako su moji i počinili neki zločin, tvoji su bili stoput gori!". I tako se priča stalno vrti u krug, bez ikakvih izgleda za to da se jednom napokon neosporno zaključi je li (i) Tito bio heroj a ne zločinac, ili pak zločinac a ne heroj. A ponajmanje su šanse da se baš svi složimo oko toga da je, naprosto, kao svi onodobni ratni vođe i poslijeratni vladari, bio - i heroj i zločinac. Prema današnjim mjerilima i Zeitgeistu (ma pročitajte, molim vas, al zbilja, "Iluziju o Bogu" Richarda Dawkinsa!) i Churchill i Roosevelt i Staljin i De Gaulle i Tito imali bi čamiti u Scheveningenu, skupa s Hitlerom i cijelom njegovom bratijom, uključujući i Pavelića sa svojtom, ali "duh vremena" naprosto je bio drugačiji, na nižem stupnju evolucije. O nama, današnjim internetlijama, imejlerima i fejsbukerima, ima se dovoljno razloga misliti drugačije, držati kako smo na novom, sljedećem civilizacijsko-evolutivnom stupnju ali, za vraga, to funkcionira samo u teoriji i laboratorijskim uvjetima. U praksi i na friškom zraku, mi smo i dalje ("mi", to znači samo "većina", da ne bi bilo zabune!) obuzeti istim onim mržnjama koje su vladale i u predkompjutersko doba. Lakše nam je svladati i excell i e-mail i Photoshop zajedno, skupa s prokletom Vistom, nego razumjeti i prihvatiti činjenicu da crno-bijeli svijet postoji samo na drugom albumu "Prljavoga kazališta". A čim se pojavi bilo kakva naznaka da je klincima možda ipak dosta svega toga i da žele živjeti u svojoj fazi evolucije, bez atavizama koji im smetaju pri hodanju kroz novi svijet, odnekud izmili neki od preživjelih dinosaura i povuče ih za taj repić nazad u ledeno doba. Evo, prošle subote je upriličen neki nacionalni skup preživjelih partizana (ne spominjem mu ime samo zato što sam ga propustio zabilježiti gledajući prilog u Dnevniku HTV-a - ujedno i jedini novinarski izvještaj s tog događaja!) na kojemu je raskuštrani Josip Manolić jednom jedinom rečenicom uspio zakenjati sve što je njegov višekratni politički suradnik Stipe Mesić časno promovirao u zadnjih devet godina predsjedničkog mandata. Veli Manolić, komentirajući ovo propagandno predizborno "otkrivanje" stratištâ iz 1945, onih za koja se itekako znalo, a zadnjih 20 godina moglo se i govoriti i istraživati i procesuirati: "Nije svako ubijanje ratni zločin!!!". E jebiga, Đoli, kako nije? Zašto nije? Koje nije? Kada nije? Čije nije? U kojoj mjeri nije? Ako u deset dana, kao u Hudoj jami, partizani pobiju 13.000 ratnih zarobljenika, pa ih zaliju vapnom, blatom i betonom, kršeći sve ratne konvencije koje su i tad itekako postojale (čak su ih se i nacisti u stanovitoj mjeri pridržavali!) - po čemu je točno to manji ratni zločin od ustaškoga klanja jednog jedinog čovjeka zatočenog u Jasenovcu? Ali ono, točno, po čemu?

Dan kasnije, u samom Jasenovcu, predsjednik Mesić, višekratni Manolićev politički saveznik, održao je vjerojatno najgori govor u svojoj političkoj karijeri, gori i od onog proendehazijskog u Australiji. Premda je kazao i prstohvat mudrih stvari, prosuo je i čistu bedastoću kako "u Europi ne otkopavaju jame iz rata", pa valjda zato ne bismo trebali ni mi, kad već toj Europi težimo. Zaboga, predsjedniče, zar doista vjerujete kako bi bilo gdje u Europi, da se danas slučajno otkrije kakvo stratište "po hitnom postupku" smaknutih Nijemaca ili nečijih kolaboracionista, svi tamo šutjeli (odnosno - trebali šutjeti) kao vapnom zaliveni?! Mediji bi možda i zamukli (kao što su, svi redom, ali baš svi i svuda, od novina do interneta, propustili prenijeti Manolićevu strahotnu nebulozu koje, vidi vraga, nema čak ni na HRT-ovom portalu) no vijest bi se sigurno proširila svijetom. Možda leteći sporije od metka, ali ipak leteći. Nakon devet godina poštenog i časnog predsjednikovanja (za koje trebate, uz ostale, biti malo zahvalni i mojim glasovima!) vi mi poručujete da je Europa, ona ista u koju bih i ja tako rado, zapravo licemjerna kučka kojoj uopće nije stalo do što višeg stupnja istine, poštenja i pravde, odnosno, da ću u nju ući tek ako i ja postanem istovrsna kučka ili kurbin sin. Dovraga, predsjedniče, pa antifašizam ne bi trebao biti sredstvo nego permanentni cilj. Baš kao što je pojam "fašizam" postao metaforom za svaki zloguki populizam i čoporativno nasilništvo nad slabijima, tako je i "antifašizam", barem se meni čini, sve ono što mu se suprotstavlja individualnim djelovanjem za dobro drugih. A ako je antifašizam zbilja postao tek sredstvo, onda ja više, prisežem, nisam ni antifašist. Nisam više ništa. Možda tek mrav, prestrašeno skutren pod policom klimatiziranog hipermarketa u kojem se, naravno, plaća eurima. Bogu hvala, barem nedjeljom mogu odahnuti u mraku.