SUSRET ČELNIKA Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i bugarski predsjednik Georgij Parvanov na energetskom summitu 'Prirodni plin za Europu - sigurnost i partnerstvo' na kojem se odlučivalo o podršci plinovodu 'Nabucco' kojim bi Europa smanjila ovisnost o ruskom plinuVladimir Putin demonstrativno se nije pojavio u Sofiji na energetskom summitu "Prirodni plin za Europu", koji je trebao ukazati na putove partnerstva i sigurnosti u dobavi plina. Putin je tako predstavnicima 28 europskih država i EU dao do znanja da će se europska energetska budućnost morati ravnati prema ruskim planovima. A u Zagrebu je katarski emir šeik Hamada bin Kalifa al Thani hrvatskoj vladi jasno dao do znanja da Katar više nema nikakvog interesa ulagati ni novčića, a kamoli 2 milijarde eura, u izgradnju hrvatskog LNG terminala, bilo u Pločama, bilo u Omišlju. Hrvatska je zakasnila, lobiranje predsjednika Mesića nije iskorišteno, a na susretu u Zagrebu šeiku al Thaniju Hrvatska nije ponudila nijedan konkretan i smisleni gospodarski projekt, ponajmanje izgradnju LNG terminala, najvažniji projekt od hrvatske energetske samostalnosti u opskrbi plinom. Za razliku od 2002., kad je emir al Thani predsjedniku Mesiću izrazio spremnost Katara za gradnju LNG terminala u Hrvatskoj, Katar danas neće ni minimalnim ulozima ući u vlasničku strukturu konzorcija Adria LNG na Krku koji hrvatska Vlada još uvijek ne zna i ne može ustrojiti. Katar je Hrvatskoj nakon 2012. spreman prodavati male količine plina - i to je sve. Ali zato postoji velika mogućnost da se na summitu u Sofiji hrvatska situacija još više oteža. Unatoč neospornoj potrebi dobave novih količina plina iz Rusije i hrvatskih potreba za sudjelovanjem u Južnom toku, ruska ucjena i bezuvjetno prihvaćenje ruskih uvjeta gradnje Južnog toka kroz Hrvatsku - koji favoriziraju ruski Gazprom, na štetu Hrvatske i domaćeg plinskog operatera Plinacroa - dovest će do toga da će izostati bilo kakav financijski učinak naplate tranzitnih tarifa za prijevoz ruskog plina na Zapad. Ujedno će se pojačati hrvatska ovisnost o dobavi ruskog plina, a ulaskom ruskih tvrtki u hrvatski naftni i plinski biznis projekt izgradnje LNG terminala u Omišlju - kao zalog hrvatske energetske samostalnosti - može vrlo izvjesno biti doveden u pitanje. LNG terminal na Krku ne odgovara ruskim interesima. Odsutnost vlastite nacionalne energetske strategije Hrvatska bi mogla skupo platiti.

Nedolaskom u Sofiju i protestom protiv europskog favoriziranja projekta plinovoda Nabucco - dobave neruskog plina iz Azerbejdžana i s Bliskog istoka - i pojačavanjem pritiska na gotovo sve europske države, u korist projekta novog ruskog plinovoda Južni tok, Putin je postigao maksimalan učinak. Hrvatska je svjesna svojih potreba za dodatnim količinima ruskog plina, u okolnostima kad ugovor s Gazpromom" o dobavi sadašnjih 1,1 milijarde prostornih metara plina istječe 2010., ali nije svjesna mudro promišljenog ruskog plana novog energetskog pokoravanja Europe, u kojem je Hrvatska vrlo važna karika. U nedostatku cjelovite nacionalne energetske strategije, u Sofiji su hrvatski predstavnici dali suglasnost na sve ruske uvjete, kako u projektu realizacije naftovoda DružbAdria, tako i u projektu plinovoda Južni tok, sukladno zaključcima zasjedanja Međuvladine hrvatsko-ruske komisije za gospodarsku suradnju iz veljače u Moskvi. Zato je i više nego žalosno što je Hrvatska propustila priliku da s Katarom uđe u investiciju cijelog LNG lanca i biznis proizvodnje, prijevoza i prodaje plina. Kako Hrvatska još ne zna što hoće, Vlada za šeika Al Thanija nije pripremila bilo kakav prijedlog ulaganja u investiranje izgradnje proizvodnih kapaciteta (up stream) i postrojenja za ukapljivanje plina u Omišlju, za što je Katar nekoć bio zainteresiran. Već mjesecima znalo se da ne postoje uvjeti da se terminal gradi u Pločama, čak i to da je Katar sada zainteresiran samo za prodaju plina Hrvatskoj, ali ne prije 2012., jer su svi katarski kapaciteti popunjeni. Hrvatska dosad nije podnijela Kataru zahtjev za preuzimanje plina. Ne zna se zašto, kad se Gazprom ponaša kruto i bahato, dajući Hrvatskoj vrlo male izglede da bi do 2012. uopće mogla dobiti i četvorni metar plina nego dosad, a kamoli 1,6 milijardi metara plina koliko traži.

Ali dobrom voljom šeika Al Thanija i katarske vlade Hrvatska bi, nakon njegova posjeta Zagrebu, ako što prije dostavi svoj zahtjev, mogla dobiti potrebne dodatne količine katarskog plina, a to je razlog više da hrvatska vlada ne žuri u zagrljaj Gazpromu bezuvjetnim prihvaćanjem svih ruskih uvjeta u izgradnji plinovoda Južni tok preko Hrvatske, nego da pametno iskoristi priliku te prihvati koristi od uključenja u Južni tok. Hrvatska je u puno boljem položaju od ostalih država u regiji, jer domaćom proizvodnjom pokriva 60 posto potreba i ima rezerve plina u sjevernom Jadranu, mogućnost izgradnje LNG terminala i povezivanja na izvore Bliskog i Srednjeg istoka. Kako je Rusija svjesna da je Hrvatska u bitnoj boljem položaju od ostatka regije, Rusima koji su već ušli u Bugarsku, Srbiju, Mađarsku i zakoračili u Hrvatsku treba postaviti svoje uvjete za investiciju Južni tok u Hrvatskoj. Onako kako su Rusima, doduše na UKRAJINA više nije pouzdan partner za transport plinanagovor i pritisak EU, znali reći Slovenci, kad su im Rusi ponudili vrlo slične uvjete koje nude Hrvatskoj. I to za investiciju u plinovod za koju se još uvijek ne zna ni jedan element basic designa, ni ruta, ni približni kapaciteti, ali za koju ruska strana smatra da bi trebala koštati 9 milijardi eura. Svjesni drukčije pozicije i Hrvatske, Rusi su okružili Hrvatsku i ostavili je za kraj pregovora o sudjelovanju u Južnom toku. Katar sada proizvodi 65 milijardi četvornih metara plina, za četiri godine proizvodit će više od 75 milijardi, a Hrvatska do 2012. treba tek 500 tisuća do 1 milijarde četvornih metara plina, što je za katarske prilike sitnica. Dakle, postoji mogućnost da se uvozom osiguraju potrebne dodatne i interventne količine plina, jer je Katar otvoren i spreman, a s hrvatske strane mogu se osigurati rješenja kako bi se katarski plin prihvatio, čak i bez izgradnje LNG terminala na Krku.

Što su Rusi ponudili Hrvatskoj i zašto su njihovi zahtjevi za Hrvatsku neprihvatljivi? Hoćemo li dodatne količine plina, rekla je u Moskvi u veljači ruska strana, moramo dopustiti da preko Hrvatske prolazi Južni tok. Hrvatska strana bi tako morala prihvatiti uvjet da Gazprom gradi plinovod kroz Hrvatsku i u njemu bude većinski vlasnik. U tom slučaju, prilično velik novac od tranzitnih tarifa za prolaz plina preko hrvatskog teritorija pokupio bi Gazprom umjesto hrvatskog državnog proračuna. Kad su to shvatili Slovenci, uljudno su stavili ruski prijedlog na čekanje. No Boris Medvjedev, ministar-savjetnik za gospodarska pitanja u veleposlanstvu Ruske Federacije u Zagrebu, uspio je uvjeriti hrvatsku vladu i predsjednika Mesića da bi se u hrvatski državni proračun, ako bi Južni tok prolazio kroz Hrvatsku, slijevala 23 milijuna dolara godišnje na svakih 100 kilometara trase od granice sa Srbijom do granice sa Slovenijom. Bilo bi to oko 350 kilometara. Medvjedev je hrvatskom državnom vrhu iznio računicu o ogromnoj zaradi od tranzitnih tarifa, upravo onako kako to ostvaruje Ukrajina, koja za transport tisuću prostornih metara plina za svakih 100 kilometara zarađuje 2,3 dolara. Točno, ali na temelju vlasništva nad svojim plinovodima. Upravo, protiv toga ukrajinskog modela zarade Rusi se zdušno bore i žele ga dokinuti, a, s druge strane, žele ga "prodati" Hrvatskoj. U takvom modelu mrvice idu Hrvatskoj, a lavovski dio Gazpromu.

Kako su već ostvarili svoje interese u Bugarskoj, ulaskom u mađarski MOL zadali velike glavobolje našim sjevernim susjedima, Rusi su kupili Naftnu industriju Srbije i obećali Srbima prolazak trase Južnog toka kroz Srbiju. Gazprom je s opskbljivačem i trgovcem plinom Srbijagasom, koji je u 100-postotnom vlasništvu srpske države, stvorio kompaniju za gradnju plinovoda Južni tok kroz Srbiju. Srbija svoj dio gradnje plinovoda plaća unošenjem vrijednosti Srbijagasa, a Rusi 51 posto gradnju financiraju svojim novcem. Tako su kroz projekt Južni tok Rusi kupili i Srbijagas i izgradit će trasu plinovoda. Ali i Rusi i Srbi žele da Srbijagas preko Gazproma postane lider plinskom biznisa u regiji i glavni operater za cijelu jugoistočnu Europu. I to je druga velika opasnost za Hrvatsku i njenog operatera transportnog sustava Plinacro, koji je uvelike unaprijedio poslovanje uz značajne investicije u hrvatsku plinsku mrežu. Gazprom želi steći vlasništvo nad Srbijagasom, uložiti u izgradnju novih skladišta Srbijagasa u Banatskim Dvorima kod Novog Sada, kapaciteta 2,5 milijarde prostornih metara plina, koja će puniti, naravno, ruskim plinom, te na taj način, izgradnjom plinovoda Južni tok, širiti svoj poslovni utjecaj u plinskom biznisu iz Srbije na Hrvatsku i cijelu jugoistočnu Europu sa Slovenijom. Iako su kupnjom NIS-a u bescjenje Rusi Srbiju već porobili, srpska vlada i Srbijagas se zbog toga ne ljute. Srbi sebe vide kao ruske jatake na teritoriju cijele regije, kao lidere naftnog i plinskog biznisa, čak se spremaju hrvatskoj strani ponuditi sudjelovanje u podjeli plinskog tržišta BiH.

Iako još nitko ne zna kapacitet Južnog toka, jer Rusi govore i o 30 milijardi i o 47 milijardi prostornih metara plina godišnje, iako mnogi misle da Rusi uopće neće graditi nove plinovode, nego će samo povezivati stare, Južni tok iz Srbije može kroz Hrvatsku ako se izgradi 80 km nove trase plinovoda i ako Hrvatska stavi na raspolaganje svoj transportni sustav kojim može preuzeti 5-8 milijardi prostornih metara plina godišnje, što bi bilo dosta za hrvatske potrebe sljedećih 10-15 godina. Postavlja se umjetna dvojba tko će investirati u Južni tok - iako su svjesni da je, za razliku od Srbije ili Bugarske, Hrvatska u bitno drukčijem položaju, jer ima nekoliko alternativa i ne mora biti ovisna o ruskom plinu, Rusi Hrvatskoj isporuke dodatnih količina plina uvjetuju odlukom da investitor mora biti Gazprom. Hrvatska strana još uopće ne zna obilježja Južnog toka. Ali hrvatski državni vrh nije u dovoljnoj mjeri svjestan drukčije hrvatske pozicije i alternative koja se Hrvatskoj nudi pa postoji mogućnost da se netko nakon summita u Sofiji zaleti i "naslijepo" suglasi s ruskim zahtjevima. Hrvatski državni vrh mora biti svjestan da izgradnja LNG terminala na Krku pruža Hrvatskoj alternativu u odnosu na ruski plin, da upravo LNG osigurava samostalnost i da je ta opcija nužna, bez obzira hoće li Hrvatska, u ravnopravnim i partnerskim odnosima, sudjelovati u izgradnji Južnog toka. Hrvatski državni vrh ne shvaća da ima argumente za otpor ruskim uvjetovanjima i nema dovoljno odlučnosti da kaže: ako će nas Južni tok zaobići jer ne prihvaćamo da Gazprom bude vlasnik plinovoda preko Hrvatske, zaobiđite nas i trasu usmjerite preko Mađarske na Austriju. Takvu hrabrosti imali su Slovenci, koji su u puno gorem položaju od Hrvatske. Hrvatska strana Stipe Mesić i katarski šeik al-Thani koji želi u Hrvatskoj smanjiti ruski monopoljasno mora reći ruskoj da Hrvatska želi Južni tok, ali pod bitno drukčijim uvjetima, u kojima transportna tarifa i pristojna zarada za prolaz plina ostaje Hrvatskoj, a ne idu Gazpromu. Hrvatska ima svoju operativnu kompaniju Plinacro, koja gradi i upravlja transportnim sustavom, i koja je sposobna preuzeti tu ulogu i u izgradnji i upravljanju hrvatskim dijelom Južnog toka. Hrvatska strana mora otvoreno ukazati da postoje i drugi modaliteti suradnje, u kojima Gazprom može dugoročno zakupiti kapacitete plinovoda koji prolaze kroz Hrvatsku na rok koji god želi. Model po kojem će Gazprom izgraditi plinovod i dati plin bio bi model ekonomskog pokoravanja Hrvatske. Zato je ključno da hrvatska Vlada napokon riješi dvojbe, blokade, možda čak i opstrukcije koje odgađaju osnivanje konzorcija Adriatic LNG. Ako Vlada ne potakne žurno rješavanje ovih problema među potencijalnim članicama konzorcija, svaki potpis u Sofiji na sudjelovanje u izgradnji Južnog toka mogao bi se pokazati kobnim.

Hrvatska je važna Rusima upravo zbog LNG terminala. Ako doista prođe izgradnja Južnog toka kroz Hrvatsku, izvjesno je očekivati da će Rusi tražiti svoj udjel u LNG-u na Krku ili će natjerati hrvatsku Vladu da odustane od tog projekta. Utoliko se uskoro može dogoditi da se, ušavši u MOL i INA-u, ruska strana oglasi novim uvjetima, a Gazprom sudjeluje u odluci o izgradnji LNG terminala na Krku.

Da je s ruskom stranom moguće i drukčije se dogovoriti, ako se pametno pregovara i razvija vlastiti sustav, ukazuje primjer realizacije sporazuma "DružbAdria" o kojem se razgovaralo u Sofiji. Ovaj će sporazum između ruskog Transnafa i hrvatskog JANAF-a omogućiti pristizanje ruske nafte kopnenim putem, i to hrvatskim naftovodom od Omišlja do mađarske granice, kapaciteta 5 milijuna tona godišnje. JANAF je spreman do konca godine dovršiti reverzibilnu trasu, na kojoj će Rusi biti ne vlasnici, nego korisnici. Tomu je uvelike pridonijelo pravodobno pripremanje JANAF-a kao samostalnog infrastrukturnog skladištara nafte, jer je JANAF krenuo u izgradnju novih spremnika, zapremnine 1,2 miljuna tona na terminalima u Omišlju i Sisku. JANAF je također uspio Ruse dobiti kao partnere na Adriatic SPOT tržištu, na burzi sirove nafte koja će djelovati u Omišlju i Sisku.