Dr. Alida Bremer; Foto:Ali el BayaStudentski protesti nisu nikakva hrvatska izmišljotina i posebnost, nego su dio europskog vala protesta protiv uvođenja školarina, ondje gdje ih do Bolonjske deklaracije nije bilo. U hrvatskim specifičnim tranzicijskim i socijalnim uvjetima, koji su po mnogo čemu dramatičniji nego u zemljama Europske Unije u kojima su protesti započeli, ovaj studentski protest ima još veću težinu. Već i kratak i neminovno pojednostavljen pregled stanja u Njemačkoj ukazuje na svu ozbiljnost hrvatske situacije - školarine u Njemačkoj, u kojoj su primanja po glavi stanovnika daleko veća nego u Hrvatskoj, ne prelaze 500 eura po semestru, a na mnogim ih sveučilištima ni nema. Osim toga, Njemačka ima razvijen sustav stipendiranja i kreditiranja studenata (po izvrsnosti - dakle, nadareni studenti ili oni koji su naročito uspješni ili oni koji pokazuju sklonosti za neko područje imaju velike izglede za neke od stipendija, bilo državnih ili privatnih; ili pak po socijalnom statusu - studenti, čiji roditelji imaju niska primanja, imaju garantirano pravo na državni kredit, čije je otplaćivanje nužno tek od onog trenutka kad bivši student ima stalna i pristojna primanja, čiji se obim određuje zakonom).

Sve do 2006. su na državnim sveučilištima u Njemačkoj redovni studij, kao i postdiplomski i doktorski studiji bili besplatni, izvanredni studij koji bi se plaćao nije postojao (ne postoji ni danas!), osim što su se plaćale i i dalje se plaćaju privatne visoke škole. Strani studenti su ne samo upisivani besplatno kao njihove njemačke kolege, nego su i tečajevi njemačkog jezika za njih bili besplatni. Ovi su uistinu fantastični uvjeti vladali poslije sedamdesetih, kad su stvorena tzv. „masovna sveučilišta" i ukinute dotadašnje školarine, koje su prije sedamdesetih iznosile 120-150 DM po semestru. Pravo na školovanje za sve, ukidanje elitizma i svijest da je visoko obrazovanje osnova demokracije i napretka ostavili su duboke tragove u javnim raspravama i mišljenju većine njemačke akadamske zajednice do danas.

Poslije pada berlinskog zida, ujedinjenja Njemačke, turbo globaliziranja i razuzdavanja ekonomije, ogromnih troškova koje je Njemačka imala „sanirajući" bivši DDR, prihvaćanjem Bolonjske deklaracije za visoko školstvo i uvođenjem niza reformi u školstvo uopće (koje još ni približno nisu završene), u Njemačkoj su dakle 2006. prvi put poslije velikog booma sedamdesetih uvedene pristojbe na sveučilištima, koje su izazvale ogromne proteste kako među studentima, tako i u široj javnosti. Pojedinačne akcije, kao i sudski procesi, jer su neki studenti i roditelji tužili zemaljske vlade pojedinih federalnih jedinica SR Njemačke, još uvijek traju i konačni je ishod i dalje neizvjestan, kao i sudbina cijele reforme po Bologni, kojom je nezdovoljna većina sveučilišta, kako statistike pokazuju.

Argument da će ove pristojbe biti isključivo uložene u poboljšavanje uvjeta nastave uvjerio je jedan dio studenata, dok se drugi s tim do danas nije pomirio. Prevladavajuće rješenje na sveučilištima, koja su pristojbe uvela (jer to još nisu učinila ni sva sveučilišta, ni sve pojedine zemlje federacije, a neke su - kao Hessen - školarine prvo uvele, pa onda ukinule) je zajedničko odlučivanje studenata, profesora i uprave o namjeni sredstava dobivenih ubiranjem školarine. Istraživanja pokazuju da se ovaj model na nekim sveučilištima primjenjuje na opće zadovoljstvo i da je došlo do poboljšanja uvjeta nastave i istraživanja, a na nekima je novac upotrijebljen npr. za plaćanje grijanja na fakultetima, jer su zemaljske vlade ustanovile da na taj način mogu štedjeti, što je opet dovelo do protestnih akcija na sveučilištima. Protesti su inače varirali preko blokada do protestnih marševa i čak zauzimanja auto-cesta, pa do šaljivih, podrugljivih i kreativnih akcija od kojih neke još traju.

Prosvjedi studenata u Hrvatskoj dio su europskog vala protesta protiv uvođenja školarinaDa bi odluka o školarinama bila primjerena Ustavom zagarantiranom pravu na školovanje uvedeni su državni krediti za školarine (koje treba razlikovati od gore navedenih državnih kredita za izdržavanje tijekom školovanja), a koje su studenti obvezni vraćati tek kad dobiju stalno zaposlenje i kad zarađuju godišnja primanja koja su po statističkim proračunima dovoljna za pristojan život. Osim toga, uvedena su - od zemlje do zemlje varirajuća, ali uvijek slična - pravila da npr. samo jedno dijete po obitelji mora platiti školarinu, dakle kad se upisuju sestra ili brat, onda su školarine oslobođeni, kao što su oslobođeni i studenti koji sami imaju djecu.

Studenti osim toga imaju pravo na rad uz studije, što mnogi koriste. Moj sin, student fizike u drugom semestru, radi u Uredu za patente dva puta tjedno po 4 sata i zarađuje mjesečno 400 eura. Ne znam koliko je u Hrvatskoj moguće naći poslove ove vrste - ako se uzme u obzir, da je po statističkim proračunima studentu u Njemačkoj za život, knjige i ostalo potrebno 700 eura mjesečno, te da ipak veliki broj roditelja ovaj novac može osigurati, onda je u tim relacijama školarina od 500 eura po semestru svakako manje primjetna i u studentskom i u obiteljskom budžetu nego u Hrvatskoj.

No po mom mišljenju najvažnije je naglasiti ovo: Njemački sveučilišni sustav ne poznaje prijemne ispite, izvanredne studije i određivanje školarine po uspjehu kao hrvatski, koji mi se nažalost čini sav sazdan na restrikcijama i izmišljanju prepreka, koje mogu savladati samo oni najbolji ili oni najimućniji. Njemački sustav pak za najbolje predviđa stipendije, boravke u inozemstvu i nagrade, ali školarina je ista za sve. Najimućnijima naravno ostaju uvijek privatna sveučilišta i odlasci u Veliku Britaniju i SAD, što oni često i koriste. No ideal njemačkog društva - vrhunski fakulteti otvoreni svima, koji je proizašao iz tradicije, iako se ne ostvaruje uvijek na najpovoljniji način, meni se osobno čini vrjednijim od američkog ili britanskog (koji pak zbog razrađenog načina stipendiranja isto nisu toliko „kapitalistički" i „socijalno nepravedni" koliko bi se moglo povjerovati kad se samo čuju cijene školarina - ali to je druga tema).

Položena matura je jedini kriterij upisa u Njemačkoj, a na onim fakultetima poput medicine koji imaju tzv. numerus clausus, dakle ograničeni broj mjesta za upis, odlučuje ocjena na maturi o upisu. Prijemni ispiti postoje samo tamo gdje su smisleni - kao na umjetničkim ili glazbenim akademijama. Za vremensko prekoračenje roka studiranja u nekim je zemljama predviđeno povećanje školarine po 150 ili 200 eura po semestru, ali ne u svim zemljama federacije, nego u samo malom broju njih; vremensko se prekoračenje uglavnom regulira ispitima. Isto tako u nekim zemljama uvedena je povećana školarina za tzv. drugi studij, dakle studiranje novog predmeta nakon završenih studija. I protiv ove odluke prosvjedovali su ne samo studenti, nego i mnogi vodeći intelektualci u zemlji. Postdiplomski studij podliježe istim školarinama kao i redovan studij, a različiti doktorski studiji vezani su za radna mjesta u istraživačkim timovima; osim toga i za ove se studije mogu dobiti različite stipendije.

Ubrzano studiranje, koje je donijela Bologna, izazvalo je velike rasprave o Humboldtovom idealu širokog i općeg obrazovanja - naime, neosporna je činjenica da je ovaj ideal prije reforme po Bolonjskoj deklaraciji omogućavao npr. slušanje predavanja na filozofiji, iako se studira npr. matematika i da se produženo studiranje nije obvezno smatralo gubljenjem vremena, nego sticanjem širokog obrazovanja kao humanističkog ideala. Nova pragmatičnost smatra se u širokim krugovima njemačke akademske zajednice gubljenjem onog glavnog što akademska naobrazba donosi: znatiželje, širine znanja i vremena za udubljivanje u probleme, pa rasprava o tome što ovo bolonjsko ubrzavanje znači za budućnost nacije, kao i ona da li su školarine suprotne Ustavom garantiranom pravu na školovanje, još nije završena. U tom smislu je povremeno spominjanje tzv. „vječnih studenata" u Hrvatskoj nedovoljno reflektirano - postoje studenti, koji zbog objektivnih, često materijalnih, razloga usporeno studiraju, kao i oni, koji žele produbiti svoje znanje, a ne samo ciljano davati ispite, a o njima se nigdje ne govori.

Optužbe kako studenti puno koštaju porezne obveznike su apsurdne - školovani građani, koji znaju misliti i koristiti demokratske strukture društva jedina su garancija pravedne raspodjele novca poreznih obveznika. Da su studenti u svakom pogledu budućnost nacije u jednom zrelom društvu ne bi trebalo biti sumnje - njemački seljaci danas svi imaju pogone s kompliciranim kompjutorima, radnici koji nisu u stanju stalno se doškolovavati ostaju bez radnog mjesta, a promišljena i sofisticirana kulturna i gastronomska ponuda u Njemačkoj danas zemlju čine turistički atraktivnom. Društvo znanja uključuje sve - obrtnike, radnike, kuhare ili seljake jednako kao akademski obrazovanu populaciju i tek njihova interakcija omogućava solidno gospodarstvo. Velike i moćne nacije kakva je njemačka o tome diskutiraju na svim nivoima - male nacije to bi morale raditi još intenzivnije, jer je znanje ono najvrjednije u što mogu ulagati.