Objavljeno u Nacionalu br. 703, 2009-05-05

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Kad se prepoznamo u likovima

Igor Michieli tužio je Damira Miloša jer se prepoznao u jednom njegovom liku, a Miloš je izgubio spor i mora platiti odštetu. Kad god se sud umiješa u tumačenje književnosti, to ne ispadne dobro ni za sud ni za onoga koji je tužio

Zoran FerićZoran FerićOtkad čita, čovjek se prepoznaje u knjigama. Prvo u junacima dječje literature: Kekecu ili šegrtu Hlapiću. To je doba slatkih iluzija. Gadno je kad se počne prepoznavati u Švejku, Harpagonu ili Shylocku. To znači da je stekao manje-više realnu sliku o sebi, koja nastaje kao produkt onoga što zovemo odrastanje ili zrelost. I tokom te zrelosti čovjek se, ako čita, nastavlja prepoznavati u najrazličitijim likovima. Ponekad čak peti put uzima istu knjigu, s nadom da se ovoga puta neće prepoznati. Počinje čitati, jednu stranicu, dvije, tri, već se ponada, veselo kaže "nema me", kad neki od likova, i to baš onaj najgori, najnesimpatičniji, onaj kojega bi prvoga izbacili iz Big Brothera ili Farme, kaže ili napravi nešto, i čitatelj s gnušanjem mora reći: "Evo me!" I, paradoksalno, to "evo me" kojega se nerijetko bojimo, koje nas ponekad i opterećuje, to prepoznavanje svoga izgubljenog brata u literaturi, razlog je što čitamo i što se razumijemo i s onima koji su pisali prije hiljadu godina. U zadnje vrijeme prepoznavao sam se na prilično neočekivanim mjestima. U romanu Slobodana Novaka "Pristajanje" prepoznao sam se među gušterima u jednom mediteranskom vrtu.


Moj lik je prilično sporedan i, reklo bi se, dosađuje glavnom liku kao što to često čine nametljivi gušteri. Tješi me što je bezopasan i djelomično simpatičan. Prepoznao sam se i u velikom Rushdijevom romanu "Djeca ponoći". Tamo sam debeljuškasti Nadir Kan koji živi pod zemljom i nikako ne mogu biti zadovoljan tom činjenicom. U Kunderinoj "Nepodnošljivoj lakoći postojanja" sličan sam aktivistu i pušioničaru Franzu, koji se stidi kad ide u šetnju sa svojom rastrojenom majkom jer žena ima na nogama cipele različite boje. U "Svijetu po Garpu" Johna Irvinga najsličniji sam jednom starom medvjedu iz mađarskog cirkusa koji živi u pansionu Grillpazer u Beču. Uostalom, što više čitam, primjećujem da mi životinjske uloge u knjigama baš leže. Osim toga, vjerujem da nema puno ljudi koji se, čitajući "Preobražaj", kad-tad ne prepoznaju u velikom žoharu Gregoru Samsi. Tako je to s našim iskustvom literature: u ranoj fazi mislimo da smo prinčevi, a u zrelim godinama nismo daleko od žohara. Ovaj popis mogao bi se nastaviti sve dok ne iscrpimo svako pojedinačno čitalačko iskustvo svakoga čovjeka na Zemlji, dok ne opišemo neusporedivu projekciju babilonske knjižnice u svijesti svih čitatelja koji su ikada živjeli, ali to nema smisla. Međutim, sve ovo govorim zato što hoću reći sljedeće: čitamo da bismo se prepoznavali.

I upravo zato literarni su likovi simboličke i metaforičke transpozicije. Čovjek s imenom i prezimenom u književnom tekstu ne znači isključivo i samo tog čovjeka, nego na neki način i sve one koji se u njemu mogu prepoznati, koji s njim mogu komunicirati i koji ga emotivno i intelektualno oživljavaju u svojim predodžbama. To je sastavni dio literature i jedan od njenih najsnažnijih mehanizama. Stoga je prilično besmisleno kad postojeća osoba, građanin s imenom, prezimenom i vlastitom projekcijom o svom društvenom statusu i dostojanstvu, tuži sudu pisca zato što se prepoznao u nekom liku i zato što mu se karakteristike toga lika ne sviđaju. Pišem ovo upravo zbog jednog takvog sramotnog slučaja koji se već stanovito vrijeme odigrava kod nas. Radi se o sudskom procesu piscu Damiru Milošu radi jednoga njegovog satiričkog teksta. Miloš je, naime, napisao satirički tekst o Pinochijevom bratu, drvenom lutku po imenu Michieli, koji je masturbirao brusnim papirom pa sada nema pišu. Tako je to valjda kod drvenih lutaka, uzbuđuje ih ono što ih oblikuje. Ali avaj, to što ih oblikuje i stvara, može ih i stanjiti i uništiti. Kao i naš nagon nas, uostalom. Čitava je priča, međutim, postala sudski problem kad se u tom liku prepoznao novinar Igor Michieli koji se bavi jedriličarskim regatama i piše o tome. Igor Micheli pomislio je da se u tekstu o drvenom lutku radi o njemu samome, i samo o njemu, građanskoj osobi i jedriličarskom novinaru. To je shvaćanje prilično čudno jer gospodin Micheli nije drveni lutak, nego čovjek, nije od jelovine, bukovine ili hrastovine, nego od krvi i mesa, pa ipak se poistovjetio s drvenim lutkom. Kao što se, recimo, ja poistovjećujem s nekim literarnim medvjedima. Međutim, ne pada mi na pamet (kao ni većini ljudi) tužiti Johna Irvinga, iako bi se, pretpostavljam, moglo od njega izmusti dosta para. Gospodin Michieli, pretpostavljam, nije masturbirao brusnim papirom, pa ipak se nekako u tom liku prepoznao. Metaforička transpozicija, rekli bismo. Ali metaforička transpozicija, zato što nije jasna, jednoznačna i konkretna, nikako ne bi smjela biti utuživa. Jer ako prihvatimo da je utuživo to, onda može biti utuživo naprosto sve. Svi imenjaci ili prezimenjaci junaka suvremene literature mogli bi napisati tužbu. Slučaj je, čini se jasan i laiku. Pa ipak, Damir Miloš izgubio je spor. Županijski sud odbio je Miloševu žalbu na presudu prvostupanjskoga suda i potvrdio presudu u kojoj je pisac kriv što je iznio uvredljive navode i tvrdnje za Igora Michielija. Za to mora platiti 27.000 kuna novčane kazne i sudskih troškova.

KAD GOD SE SUD UMIJEŠA U TUMAČENJE literature, to ne ispadne dobro ni za sud ni za onoga tko je tužio. Hrvatski urednik Kruno Lokotar komentirao je slučaj rekavši kako je taj problem civilizirana Europa riješila još 1857. u procesu Flaubertu. Sam je Lokotar pak autor originalne ideje. Za likove romana "Gori domovina", Zorana Lazića i Tončija Kožula napravio je licitaciju i građani su mogli platiti da uđu u roman. Za određenu svotu, moglo se svoje ime dati nekom liku. Na taj način prodano je 70 posto likova. Projekt svjedoči o opuštenosti, slobodi, spremnosti da se čovjek šali na vlastiti račun kao donaciju kulturi, kupi lik, recimo, prodavačice karata. No, iako joj je podario svoje ime, to više nije on. Ili ona. To je lik u kojem se mogu prepoznati mnogi ljudi. Općenit i univerzalan. Tužakanje pak zbog povrede časti i ugleda danas u javnosti predstavlja nešto bljutavo i degutantno. Pogotovo kada zbog uvrede i klevete ljudi od pera tuže svoga kolegu pisca. Za one koji se bave pisanjem, a imaju i pristup medijima, ne bi u tom smislu trebalo biti isprike. Trebali bi se moći braniti sami. Osim toga, ako se malo prisjetimo tko je sve do sada tužio zbog povrede časti i ugleda, uvrede i kleveta, zaključit ćemo da se oko ugleda najviše tuže oni koji ga nemaju.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika