Srećko JurdanaIgranje nogometnih utakmica među konkurentskim političkim stranama svakako je jedan od fenomena koji u predizbornim kampanjama osjetljivije promatrače mogu ganuti do suza. Zadnjih dana su jednu navodno odigrali i Milan Bandić i Jasen Mesić, SDP i HDZ u sportskoj kolaboraciji koja bi građanima trebala odaslati poruku da je kod njih čovjek iznad politike. Svađamo se tu nešto, tražimo puteve do pozicija, ratujemo sloganima i plakatima, ali ne bojte se, nismo mi nikakvi stvarni neprijatelji, nego samo pitomi sudionici jedne zajedničke plemenite inicijative koja vodi prema univerzalnoj dobrobiti radnih ljudi grada Zagreba. Kad SDP i HDZ igraju nogometne utakmice - pokojni Račan uživao je u takvim stvarima - navijači su podvrgnuti specijalnoj vrsti cerebralnoga inzulta. Umjesto radikalnoga sukoba programa, nudi im se mir i dobro. Nema jasnijega znaka od "sportskoga druženja" da se na političkoj sceni ništa bitno ne će promijeniti, bez obzira na to tko ugrabi vlast.
Od politike - posebno uoči nekakvih izbora - ljudi sizifovski očekuju uvjerljive konflikte stavova, vizija i koncepata, i u pravilu dobivaju zašećerenu vodicu s oštrom prigodnom retorikom i benignim naknadnim konzekvencama. Ovaj opći uvod otvara temu individualnih krokija. Nije loš dečko taj Jasen Mesić, no psihološka prodornost mu je mala i tu bi se - odmjereno rečeno - morao izgrađivati. Trudi se da bude dobar sa svakim - što ne mora uvijek donijeti profit - i komunikacijskom energijom nastoji prevladati teret anonimnosti, ali njegovi medijski nastupi ne ostavljaju velik efekt. Nedostaje mu scenska fascinacija, razlog da se birači trgnu i kažu, to je naš čovjek. Vuče za HDZ (HSS, HSLS), ali nema image konvencionalnoga hadezeovca, i u politici bi mogao nešto napraviti uspije li nekako izgraditi osobnu auru. Njegov vodeći plakatski slogan: "Za grad bez "kumova", uočljiv je i razmjerno dosjetljiv, i šteta je što ga prati pet suhoparno formuliranih "prioritetnih ciljeva" (decentralizacija, reorganizacija, transparentnost, e-uprava itd.) koji su za brzo propagandno konzumiranje nestimulativni, a lišeni su i bilo kakvog kritičkog konteksta.
Negativistički aspekt HDZ-ove kampanje - objava oglasa "Istina je", koji se duhovito sprda s Bandićem - bolji je od pozitivističkog, među ostalim i zato što je Mesić prekasno krenuo u akciju afirmiranja svoje političke osobnosti. Na početku je bio Sanaderov nezamjetan alibi-kandidat, ali postao je u međuvremenu nešto više od toga, zato što je sam odlučio eksploatirati priliku, i zato što je Bandić naglo počeo padati, čime su skočili izgledi alternative, kakva god bila. Josip Kregar, na primjer, preko noći je postao glavna prijetnja Bandiću, bez obzira na nezamjetnost svoje kampanje, u kojoj je glavni medijski događaj bio navodni ulazak u fizički konflikt s anonimnim kandidatom koji ga je u lokalu vrijeđao. U Kregaru mnogi gledaju solidnog otpravnika poslova, a možda i figuru koja bi historijsku zagrebačku pljačku mogla s vremenom svesti na razumnu mjeru. Te nejasne vizije trebale bi se, dakako, tek potvrditi u praksi.
Čovjek se predstavlja kao stručnjak za velike sustave, iako u životu nije vodio nikakav veliki sustav, ali psihološka prednost mu je što se već godinama mota po sceni u nekakvoj ulozi prigodnoga liberalnoga poklopca za neliberalne lonce, i ljudima živi u uhu. Kregar? Da, to je onaj što ponekad nešto kritizira na televiziji, nije on loš. S Kregarom kao informatička podrška u pariću ide Velimir Srića, nekadašnji državni "dečko koji obećava", također ekspert za prodaju liberalne ezoterije. Njihovi odnosi za javnost su idilični, iako se u stvarnosti već teško svađaju oko podjele utjecaja. Za utjecaje se, dakako, tek treba izboriti, no - kako rekosmo - pretendentima raznih profila krila s razlogom rastu na fonu Bandićeve stagnacije.
Njegova se prednost topi, jednako kao i njegov stranački utjecaj. Preuzimajući arbitražu u određivanju stranačke liste za zagrebačku skupštinu, i stavljajući Bandića na njezino dno, Zoran Milanović sugerirao je publici - u krajnje nezgodnom trenutku, doduše - svoj odmak od Bandićevog kulta ličnosti i cjelokupnog imagea koji Bandića prati. To se uočava i u Bandićevoj kampanji. U njoj gotovo da nema Bandićevih slika, na plakatima su fotografije nekakvih anonimusa - dakako: "ljudi su snaga" - ispod kojih stoji Bandićev potpis, čime se stvara dojam da se gospodin Bandić počeo igrati s identitetom i mijenjati svoja lica, godine i spol. Ako su autori te promidžbe željeli izvesti originalnu travestiju na Bandićev račun, stvar im je uspjela u potpunosti.
U SDP-u su nesumnjivo procijenili da Bandića treba relativizirati i svesti ga na mjeru kolektiva. Mogli su to učiniti i znatno ranije. Do jučer ga je Milanović uzdizao u nebesa, kao čovjeka kojem je služba narodu jedini interes, danas mu ne dopušta da u kampanji objavi sliku na plakatu. I u Bandićevoj tekstualnoj propagandi mogu se pronaći originalni komediografski elementi. "Roditelji znaju, mladi znaju, branitelji znaju, obrtnici znaju, umirovljenici znaju, osobe s invaliditetom znaju" itd., sva ta prigodna galerija društvenih tipova navodno zna kakva je dobra skriveni Bandić, tj. SDP, za njih učinio. Kad već znaju, možda ga i izaberu, pa makar i s četrnaest posto glasova od ukupnoga broja glasača, koliko je - ako se dobro sjećamo - dobio na prethodnim izborima.
Na drugoj strani, politička klima - kombinirana s duhom vremena - možda se doista počela okretati protiv Milana Bandića. Milanović i Sanader zataškavali su mu sve afere i tretirali ga kao zajedničku nezamjenjivu vrijednost, no čini se da su danas - na visokim razinama - u tijeku i razmatranja opcija o Zagrebu bez Bandića. Milanović ga gura u pozadinu zagrebačke kampanje, Sanader pokušava afirmirati Jasena Mesića, a Kregar uočava priliku i nastoji bez mnogo troškova isplivati na položaj kao treća vrijednost, ili vrli novi svijet.
Pritvaranje Jocića; studentski bunt
U Beogradu je pritvoren Sreten Jocić, osumnjičen za organiziranje ubojstva Ive Pukanića. S obzirom na Jocićevu ukupnu reputaciju, akcija je na Balkanu i šire dobila razumljiv odjek, i shvaćena je kao potvrda da se u Srbiji počelo doista nešto raditi na planu razbijanja organiziranoga kriminala, koji ugrožava sigurnost cijele regije. Jocić je do jučer bio nedodirljiv, i njegovo uhićenje nesumnjivo je proizvod političkih odluka na visokim razinama. Priveden je na temelju vjerodostojnih podataka - izjava zaštićenog pouzdanog svjedoka, insidera iz Jocićeve mreže - koje je srbijanskoj strani dostavila hrvatska policija. Što će dalje biti, vidjet će se. Pojedini srbijanski mediji tvrde da se policijska akcija razvija dramatično. Mnogi promatrači sumnjaju da je Jocić u organiziranju ili naručivanju Pukanićeva ubojstva djelovao potpuno samostalno, i u tom kontekstu sve češće se na raznim stranama spominje ime Stanka Subotića Caneta. Subotića je crnogorski premijer Milo Đukanović - čiji je proces zbog krijumčarenja cigareta u Bariju trenutačno zamrznut na temelju diplomatskog imuniteta - u intervjuu zagrebačkom Večernjem listu nedavno nazvao "svojim prijateljem", s kojim "nije imao poslovne veze".
Tomislav Karamarko, ministar hrvatske policije, izjavio je da je s predajom dokumenata srbijanskoj strani slučaj za hrvatski MUP manje-više okončan, i poželio srbijanskim kolegama sreću u daljnjoj istrazi. Sumnjamo da je baš tako. Karamarko i Vladimir Faber umiju iznenaditi u trenucima kad se to ne očekuje.
Besplatno studiranje za sve i svakoga - talente i netalente, redovite i ponavljače - jedna je od ljepota hrvatske povijesti, koja se danas u mnogim aspektima svodi na nostalgiju. U aktualnom fakultetskom buntu revolucionarna srca na strani su studenata i studentica, no svima je jasno da bi te reformiste u Americi na primjer, u Engleskoj, u Njemačkoj itd. - da se tamo pojave sa sličnim zahtjevima i u ime njih započnu blokirati nastavu - gledali u čudu.
