TALIJANSKOAMERIČKA SURADNJA Jim Press, potpredsjednik Uprave autokompanije Chrysler, na newyorškom međunarodnom autoshowu okupljenim novinarima pokazuje talijanski automobil Fiat 500, kakav bi se uskoro mogao pojaviti i na američkom tržištuNajveća talijanska automobilska kompanija Fiat kreće u jednu od najvećih poslovnih operacija i pustolovina od svojeg osnivanja, u preuzimanje jedne od triju najvećih američkih automobilskih kompanija - Chryslera. U četvrtak 30. travnja točno u podne sam američki predsjednik Barack Obama u dramatičnom govoru u Bijeloj kući obznanio je sklapanje tog sporazuma, koji je ključni za Fiat, ali još više za Chrysler, jer bi to trebao biti početak spašavanja te ogromne američke automobilske kompanije od propasti. On je istodobno obznanio i planirani kontrolirani privremeni bankrot Chryslera, ali pod uvjetima Poglavlja 13 američkog zakona kojim se omogućava da kompanija nastavi s poslovanjem pod novim uvjetima, da preživi rješavajući se vjerovnika sve dok ponovo ne postane profitabilnom. U toj borbi za novu profitabilnost Chryslera Fiat ima vrlo važnu ulogu.
Sve tri najveće američke automobilske kompanije, General Motors, Ford i Chrysler, u golemim su gubicima, pa su već dobile u dva navrata državnu pomoć da održe poslovanje. Obama je uz to okupio grupu iskusnih automobilskih poduzetnika da mu savjetima pomognu da stvori širi plan spašavanja američke automobilske industrije.

To će se činiti ne samo davanjem kompanijama novca poreznih obveznika, nego i restrukturiranjem - uz kontrolu vlade - te najvažnije američke industrijske grane, o čijem funkcioniranju ovise milijuni američkih radnih mjesta. Taj je plan u Bijeloj kući uvelike osmišljen, a on se temelji na Obaminoj procjeni da je nužno da američki proizvođači automobila naprave tri stvari. Kao prvo, trebaju maksimalno racionalizirati svoje poslovanje i kada je riječ o proizvodnji, i o prodaji, i o marketingu. Kao drugo, moraju najviše raditi na lansiranju novih atraktivnih modela, koji će se svidjeti američkim, ali i svjetskim kupcima. Na kraju moraju cijelu svoju aktivnost uskladiti s osnovnom Obaminom idejom o potrebi da se smanji potrošnja goriva u automobilima i zbog toga da se smanji američka ovisnost o stranim energentima, te da se čuva okoliš. U tom smislu će i američki proizvođači morati promijeniti svoje modele, te tako postati konkurentni stranim, u prvom redu azijskim proizvođačima automobila, koji takve modele već imaju.
Od tri spomenute američke kompanije Ford stoji najbolje, a Chrysler najgore, pa je čak prijetila opasnost da će Chrysler jednostavno nekontrolirano bankrotirati i prestati s proizvodnjom, uz gubitke stotina tisuća radnih mjesta. Chrysler je vrlo zanimljiva kompanija s jako burnom poviješću, stalno u naponu da ugrozi General Motors i Ford, no s polovičnim uspjehom u tome. Kompanija je osnovana 1925., ali svoje korijene ima u nekim starijim kompanijama koje su u recesiji nakon Prvog svjetskog rata propale. Tako je u to vrijeme propadala kompanija Maxwell, koja je počela proizvoditi automobile još početkom 20. stoljeća u pionirsko vrijeme američke automobilske industrije. Tu je propalu kompaniju 1925. kupio tada 50-godišnji američki poslovni čovjek Walter Percy Chrysler, bivši željeznički mehaničar, koji se konstruiranjem automobila počeo baviti 1911. godine.SERGIO MARCHIONNE sljedećih će mjeseci većinu vremena provoditi u SAD-u
Chrysler je bio iznimno iskusan u tehničkoj sferi, pa je preuzevši kompaniju Maxwell odlučio preko nje, ali pod novim imenom, plasirati jedan svoj koncept automobila, vrlo modernog za ono doba, s nekim dodacima koje tadašnji automobili nisu imali, ali po vrlo niskoj cijeni. Taj njegov model Chrysler, po kojem je preimenovana i kompanija, iznimno se dobro prodavao, pa je to bio početak izlaska kompanije iz financijske krize, te njenog rasta. Chrysler je 1928. kupio kompaniju Dodge i na tržište izbacio nove modele pod tim imenom, a poslije još nekoliko modela koji su bili uspješni, te sredinom tridesetih godina postao drugi najuspješniji proizvođač automobila u SAD-u. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, poslije njegove smrti, kompanija je pala na treće mjesto, koje je zadržala sve do danas, ali uz mnogo muka jer su se njeni glavni konkurenti Ford i General Motors razvijali mnogo agresivnije, izazivajući u nekim razdobljima Chrysleru prilične teškoće.

U toj neravnopravnoj borbi s moćnijom konkurencijom Chrysler je dva puta bio pred bankrotom, jednom sedamdesetih, drugi put krajem osamdesetih, no zahvaljujući genijalnom vodstvu svojeg tadašnjeg predsjednika Leeja Iacocce, koji je vodio kompaniju od 1978. do 1992., Chrysler se izvukao. Glavna strategija kompanije tih godina bila je da se od običnih putničkih automobila preorijentira na proizvodnju kombija i jeepova, koje su prosječni Amerikanci počeli sve više kupovati umjesto klasičnih putničkih automobila. Chrysler je proizvodio popularne modele ne odviše visoke cijene, te osrednje opremljenosti za prosječno tržište. Zahvaljujući takvoj poslovnoj strategiji Chrysler je posljednjih desetljeća dobro stajao, čak se krajem devedesetih godina u toj ekspanziji našao pred problemom rasta, jer je američko tržište bilo saturirano, a nije imao ulaz na međunarodno tržište. Tada je ušao u partnerstvo s njemačkom kompanijom Daimler-Benz, ali to partnerstvo - kojim se njegove modele trebalo plasirati u Europu, a Mercedese u SAD - nije bilo uspješno.
Kompanija je posljednjih godina zapala u krizu u prvom redu stoga što nije na vrijeme počela mijenjati svoju poslovnu strategiju. Oslanjanje na stare modele i prodaju luksuznih jeepova, zatim velikih automobila koji su na početku bili koncipirani kao terenska vozila, a potom su pretvoreni u luksuzne ogromne gradske automobile, što je na početku donosilo kompaniji velike profite, sada je postalo teret za nju. U SAD-u je, naime, naglo opala potražnja za tom vrstom vozila, uz to počela je jačati svijest o potrebi da se smanji potrošnja goriva, pa je to utjecalo na lošije poslovanje kompanije. Potom je uslijedila i sadašnja sveopća kriza, pa se kompanija našla pred kolapsom.
Kompanija, koja je prošle godine prodala 1,5 milijuna vozila, danas zapošljava 58.000 ljudi, ali uz koju je vezano nekoliko stotina tisuća ljudi zaposlenih kod kooperanata i u prodajnoj mreži, ima vrlo složenu strukturu vlasništva, te isto tako složenu strukturu vjerovnika, koji su različito gledali na to kako da se kompanija spašava. Obama je, pak, inzistirao na svojoj koncepciji, te počeo pregovarati sa svim zainteresiranima, i vlasnicima, i vjerovnicima, i poslovnim partnerima, i sindikatima. Odjednom se pojavila nova šansa da se Chrysleru pomogne. Pojavio se Fiat kao zainteresirana stranka da uđe u Chrysler.
U trenucima velikih kriza, kao što je ova koja sada potresa američku automobilsku industriju, nije lako naći nekoga tko u tome vidi šansu za ulaganje. No Fiat je vidio upravo to. On je posljednjih godina prolazio kroz vrlo zanimljivo i važno razdoblje svojeg poslovanja. Nakon smrti njegova dugogodišnjeg šefa i suvlasnika Giannija Agnellija 2003. kompanija se našla u ogromnim problemima, u idućem kratkom razdoblju promijenila je tri šefa, počela stvarati goleme gubitke. Sve je to bilo stoga što je obitelj Agnelli, koja je stvorila kompaniju Fiat te o kojoj je ta kompanija posljednje stoljeće ovisila, doživjela niz tragedija, koje su obitelj lišile cijele jedne generacije.BRAĆA GIANNI I UMBERTO AGNELLI

Gianni Agnelli i njegov brat Umberto Agnelli bili su unuci osnivača kompanije, pripadali su vrlo brojnoj i sposobnoj trećoj generaciji obitelji. Ekspanzivni, ekstrovertni stariji Gianni Agnelli, poznat pedesetih godina i po svojem ekstravagantnom životu u europskom jet-setu, postao je direktor kompanije, te ju je vodio kroz razdoblje najveće poslijeratne ekspanzije, kada je Fiat postao gotovo monopolist na talijanskom tržištu automobila, te iznimno značajan faktor na cijelom europskom tržištu. Umberto mu je u tome pomagao kao mirni, savjesni član uprave, koji se nikada nije želio isticati, osim da bude glas razuma i mirnoće. Nakon godina izvanrednog uspona kompanija je krajem devedesetih ušla u krizu zbog sve jače konkurencije jeftinijih japanskih automobila, konkurencije europskih proizvođača na slobodnom europskom tržištu, te nemogućnosti da zbog zahtjeva otpora moćnih talijanskih sindikata racionalizira proizvodnju. Da bi prebrodila teškoće, kompanija je ušla i u veliki poslovni aranžman s američkom kompanijom General Motors, koja je postala vlasnikom 20 posto Fiata. Sve to nije davalo željene rezultate pa su se čuli prijedlozi da kompanija dopusti jači ulazak stranih investitora, te prodaju nekih dijelova kompanije. U toj situaciji počelo je slabiti zdravlje Giannija Agnellija, što je povećalo krizu u Fiatu, zato što se odjednom pokazalo da će njegovom smrću doći do krize upravljanja, budući da je njegov mlađi brat Umberto rezolutno odbijao mogućnost da on trajno preuzme vođenje tvrtke.
Iako se u toj obiteljskoj tvrtci desetljećima planiralo kako će četvrta generacija preuzeti upravljanje, obitelj Agnelli nakon niza je tragedija i neočekivanih obrata ostala bez potencijalnog nasljednika. Naime, u četvrtoj generaciji više nije bilo odgovarajuće osobe za takvu važnu ulogu, a peta generacija još nije bila stasala. To se pretvorilo u opasnu krizu u trenucima kada je počelo slabiti zdravlje moćnog Giannija Agnellija.
Nakon njegove smrti privremeno je poslove ipak preuzeo Umberto, ali je potom počela potraga za novim šefom. Nakon godinu dana odlučeno je da predsjednik kompanije postane poduzetnik Luca Cordero de Montezemolo, koji je bio vrlo blizak obitelji, ali on nije preuzeo vođenje svakodnevnog operiranja kompanije. Nakon dva neuspješna imenovanja na kraju je to operativno šefovsko mjesto preuzeo 2004. Sergio Marchionne, financijski stručnjak talijansko-kanadskog porijekla, koji nije imao većeg iskustva u automobilskoj industriji, ali je bio veliki stručnjak za stabiliziranje kompanija u teškoćama.

On je započeo unutrašnju reorganizaciju kompanije, koja je već 2006. izišla iz gubitaka, te počela snažno i agresivno poslovati, a uspjeh je mogla zahvaliti ne samo novoj unutrašnjoj disciplini nego i lansiranju novih modela. Iako je automobilska industrija diljem svijeta 2008. ušla u krizu, Fiat nije u krizi, nego upravo sada promatra mogućnosti širenja, pa je Fiat iskazao želju i da se širi na europskom tržištu kupnjom od američke kompanije General Motors njegova glavnog europskog ogranka, a to je njemački Opel, ili ulaskom na američko tržište. Zato je Marchionne u siječnju ove godine javno počeo pokazivati zanimanje za ulazak u Chrysler. Obama i njegov tim shvatili su taj interes korisnim za Chrysler te potakli dogovore o ulasku Fiata u tu američku kompaniju prvo s 20 posto, ali s mogućnošću da preuzimanjem u dva navrata - uz neke uvjete - još po 16 posto Fiat do 2013. stekne većinskih 52 posto.

Plan je sljedeći. Fiat u Chrysler neće ulagati kapital, za kapital će se pobrinuti američka vlada ne samo kroz izravna ulaganja, nego i ponovno utvrđivanje u vrijeme stečaja svih financijskih obaveza Chryslera prema partnerima na novim osnovama u skladu sa situacijom. O tome su preliminarni pregovori već uvelike obavljeni, te su manje-više svi, od sindikata koji su pristali na manje plaće, šefova mirovinskih fondova kompanije, šefova glavnih banaka-vjerovnika pa do raznih dobavljača, zatim prodavača bili spremni na ogromna odricanja od svojih potraživanja kako bi se kompanija spasila. Jedino financijeri iz raznih hedge fondova na to nisu pristali, ali će oni biti zaobiđeni. Fiat se, međutim, obavezao da će Chrysleru dati svoju tehnologiju da što prije na tržište izbaci manje modele s malom potrošnjom goriva, za kakve inženjeri u Chrysleru nisu napravili nikakve programe i projekte. Fiat će početi isporučivati i neke osnovne dijelove za nove modele, a to su motori, šasije i slično, ali će nova vozila morati zadovoljiti američke sigurnosne i ekološke standarde, koji su stroži nego u Europi. No dajući tu tehnologiju, Fiat će profitirati na dva načina - proširit će tržište za svoje automobilske dijelove, a s druge strane, kroz Chryslerovu prodajnu mrežu dobit će mogućnost prodaje u SAD vlastitih već postojećih modela, u prvom redu modela Alfa Romeo i Fiat 500 - kad se prilagode američkim standardima - u čemu Fiat, kao uostalom i drugi europski proizvođači, nije do sada imao nikakva ozbiljnijeg uspjeha. Sada mu se pruža prilika.BARACK OBAMA Američki predsjednik izravno je sudjelovao u spašavanju Chryslera

S obzirom na loša iskustva sa sličnim pokušajima europskih proizvođača da se raznim nagodbama s američkim kompanijama pojave na američkom tržištu, u SAD-u među analitičarima američke automobilske industrije ima mnogo skepse hoće li taj Fiatov dogovor uspjeti. No, za razliku od njih, Obama je - na temelju onoga što su mu rekli njegovi automobilski stručnjaci i savjetnici - vrlo optimističan. Optimističan je i Marchionne koji tvrdi da će ubrzo početi i s intenzivnim restrukturiranjem kompanije Chrysler. U Italiji su pak ponosni što ta njihova kompanija spašava posrnulog američkog automobilskog diva.