Hrvatsku bi sredinom svibnja trebao posjetiti Michael Porter, jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za razvoj konkurentnosti i strategije poslovanja. Porter će u Zagrebu, uz neke domaće gospodarstvenike, održati predavanje. Ta vijest vjerojatno ne bi bila vrijedna komentara da ponosni sponzor čitave manifestacije nije hrvatska farmaceutska kompanija Pliva.

Ta spoznaja cijeloj priredbi daje simboličan karakter, s obzirom na to da je Pliva udžbenički primjer kako nesposoban menadžment i nepostojanje razumne poslovne strategije može uništiti veliku i moćnu kompaniju. U tom kontekstu jasno je kako Pliva Business Forum u moralnom smislu nije ništa drukčiji od predavanja o etičnom poslovanju koje bi sponzorirao Enron ili konferencije s temom uspješnog restrukturiranja tvrtki u organizaciji hrvatskih brodogradilišta.

Dapače, za pokroviteljstvo nad ovom priredbom Pliva je vjerojatno morala izdvojiti značajnu količinu eura, jer suprotno onome što danas tvrde hrvatski studenti, svaka pamet košta, pa čak i kad je, kao u Plivinom slučaju, isključivo zakašnjele naravi. Štoviše, studenti bi mogli nešto i naučiti na primjeru Plivinih radnika koji su se na vrlo bolan način uvjerili da znanje košta puno, ali neznanje uvijek košta više.

Ta cijena se u Plivi manifestirala kao 200-tinjak milijuna kuna gubitaka u prvom tromjesečju ove godine. Ti gubici, kažu u Plivi, posljedica su visokih troškova restrukturiranja, što u prijevodu znači, troškova otpremnina za više od trećine nekadašnjih zaposlenika kojima je krajem prošle godine uručen otkaz. Naravno, oni otkaz nisu dobili bezrazložno, već zato što su zatvoreni pogoni u kojima su radili. Pogoni su ukinuti jer nisu bili profitabilni, odnosno zato jer proizvodi koji su u njima nastajali nisu bili dovoljno konkurentni na tržištu. Ukidanjem proizvodnje smanjila se potreba za administrativnim osobljem, pa su i njima uručeni otkazi. Odlaskom radnika i ukidanjem proizvodnje većina Plivinih zgrada su ispražnjene, pa će, čini se, i one uskoro biti prodane. Sve u svemu, Plivi se dogodilo sve ono što se može dogoditi tvrtki koja u desetak godina promijeni svoju temeljnu poslovnu strategiju čak četiri puta.

Naime, Pliva je prvo trebala biti jak regionalni inovativni igrač, potom prva hrvatska multinacionalka, onda samostalni proizvođač generičkih lijekova, a na kraju podružnica američkog Barra. Iako suštinski različite, te strategije imaju dvije ključne zajedničke komponente. Sve su bile neuspješne i sve su ih osmislili isti ljudi. Zato je otvoreno pitanje bi li danas kompanija bila u boljem stanju da je, umjesto četiri poslovne strategije, samo jednom promijenila čovjeka koji je te strategije smišljao. Nažalost, čini se da radnici Plive nikad neće dobiti odgovor na to pitanje, makar na njihovom Forumu gostovao svjetski guru poslovne strategije, Michael Porter osobno.

Uostalom, zaposlenici najveće hrvatske farmaceutske kompanije već su se u prošlosti nagledali dovoljno stranih stručnjaka, ali od njih nisu imali puno koristi. Dapače, od njih su koristi imali jedino psihijatri u Njemačkoj, čije je usluge Pliva plaćala za jednog svog menadžera i škotski uzgajivači trave, koju su, na račun naše tvrtke, preživali konji u vlasništvu jednog od stranih kadrova. Uvoz te trave navodno je Plivu koštao više tisuća funti mjesečno, pa je lako zaključiti da je kompanija i stranom konju omogućila kvalitetniji životni standard nego domaćem radniku. Takav bi odnos mogao ostati trajno zabilježen kao produkt hrvatskog modela multinacionalnog poslovanja.

Zbog toga je jasno kako današnji zaposlenici Plive od dolaska Michaela Portera, kojeg faktički financiraju, ne mogu očekivati puno. Njihova kompanija danas je tek ruševina nekadašnje veličine, a tu teško da itko može pomoći, pa čak ni znanje koje se iz Porterovog predavanje može steći. "Kasno Janko na Kosovo stiže", kaže srpska poslovica, a slično će vjerojatno u sebi ponavljati i oni Plivini zaposlenici koji će imati priliku slušati izlaganja. Naime, poznati stručnjak za strategiju poslovanja u Plivu stiže barem 15 godina prekasno.