Renato BaretićNikad u životu nisam imao ni najmanji problem s policijom. Jesu me i zaustavljali na cesti i legitimirali po kojekakvim ugostiteljskim objektima, i pretresali džepove i postavljali blesava pitanja, dvaput me i oglobili zbog prometnog prekršaja (a nisam bio kriv, majke mi...), ali i dalje mislim (odnosno - volim misliti) da su to okej tipovi. Nije da ih nešto volim, s veseljem širim uokolo svaki dobar vic o Glupom Murjaku, ali ih apsolutno respektiram.

Ma, umjesto ovolikog uvoda i objašnjavanja, najradije bih vam sad ovdje prenio sve što mi priča stari prijatelj, dugogodišnji, stručni i iskusni policajac. Ali ne smijem vam napisati gotovo ništa od onog što mi kaže, jer time bih njega mogao dovesti ravno pred otkaz, premda mi nijednom nije spomenuo ni jedno ime niti ikoga za išta izravno optužio. A kad već spominjemo otkaze, evo vam detalj iz kojega će možda biti lakše shvatiti što znači biti policajac: vi ili ja možemo se izvan svoga radnog vremena posvađati sa susjedom ili prolaznikom i, u toj svađi, zveknuti mu šamar, ili ga opaliti šakom u nos, ili nogom u jaja. I onda nas on tuži, idemo na sud, brljavimo se tamo godinama, pa na kraju ili platimo kaznu ili dobijemo odštetu ili sve skupa, uz dobrog odvjetnika, ode u zastaru. Za sve to vrijeme mi normalno idemo na posao, radimo i primamo plaću. E, ali policajac to, u identičnoj, sasvim privatnoj situaciji, ne može: on odmah ide pod suzpenziju, skida mu se 50 posto od plaće i može se od veselja lupati petama u dupe ako ne dobije otkaz istog tjedna. Nema veze to što je bio apsolutno u pravu, nema veze što je svinja izazivala i prijetila i vrijeđala, ništa nema veze. Ukratko - policajca izvan dužnosti možete i vrijeđati i pljuvati i provocirati, on vam neće uzvratiti istom mjerom jer se boji za svoj posao i za to kako će mu familija preživjeti sa samo tristotinjak eura tatine prepolovljene plaće, ako je uopće i bude. Nisu li, u takvoj situaciji, policajci manje ravnopravni od nas ravnopravnijih? A nije mnogo bolje ni kad su na dužnosti, u uniformi: opalite li policajcu šamar ili mu zbacite šapku s glave, platit ćete cirka petsto kuna. U civiliziranim zemljama takvo se nasrtanje kvalificira kao atak na samu državu i možete se od veselja lupati petama u dupe ako vas osude na manje od tri godine zatvora! Priča za sebe je takozvana "pretjerana uporaba sile". Zamislimo klinca, maloljetnika, koji u dva ujutro razbija pivske boce o banderu u centru grada: policajac ga ne smije ni uhvatiti za uho, jer automatski njemu, njegovoj obitelji i odvjetniku daje priliku za tužbu zbog "prekomjerne uporabe sile", što znači, u najboljem slučaju, suspenziju i 50 posto plaće tko zna dokad, a onda možda i otkaz.

Ili ova dva idiota koji su neki dan kod Bjelovara napali prometne policajce i pokušali im oduzeti oružje: jedan je od njih lakše ozlijeđen i sigurno će se žaliti na pretjeranu uporabu sile; bez obzira što su lakše ozlijeđena i oba policajca, njih dvojicu sad vjerojatno očekuje suspenzija dok se sve detaljno ne istraži, ispisivanje nepregledne papirologije i - sasvim vjerojatna izgrednikova tužba... Naravno, znam i ja da je od devedesete naovamo u policiju priman i kojekakav ološ i da su se neki poprilično visoko uspeli te da zec, barem jednim uhom, viri i iz toga grma. Dovoljno je da samo za jednoga kvartovskog mangupa i sitnog lopova doznate kako je primljen u policiju, pa da vam se automatski u očima srozaju svi redarstvenici redom, od ministra do zadnjeg pozornika. Međutim, za srozavanje policijskog autoriteta jednako je, ako ne i više, zaslužno - pravosuđe. Kaže mi moj insajder da samo u Zagrebu i Splitu postoji vjerojatno oko 25.000 likova s dvadeset do sto policijskih prijava za manje ili veće kazneno djelo, ali ipak slobodno šetaju čekajući suđenja, ili su na uvjetnom, ili prijevremenom otpustu, ili godišnjem odmoru (hej, ljudi, godišnji odmor iz zatvora počinitelju oružanog razbojstva, pa gdje to ima?!).

Dvadeset i pet tisuća okorjelih kriminalaca (a što su drugo ljudi s po najmanje 20 kaznenih prijava?) živi među nama zahvaljujući činjenici da ih nitko još nije osudio ni za jedno od uredno evidentiranih i policijski obrađenih nedjela!!! Sad pomnožite 25.000 s (najmanje) 20 i zagledajte se dobro u dobivenu cifru: to je broj nekažnjenih KAZNENIH djela, počinitelji kojih možda baš ovog trenutka, iza vaših leđa, u bijeloj trenirci i s velikom torbom, ulaze u banku. Oni srednji prsti što ih je uhićeni Dužnović pokazao javnosti - to nije ništa drugo nego tek malo jasniji prijevod poruke koju već dva desetljeća hrvatsko pravosuđe, debelo potpomognuto od političke vlasti, šalje i građanima i policiji. Svega mi na svijetu, odmah bih Slovencima dao i Savudrijsku valu i sve što traže, samo da se napokon otvori to europregovaračko poglavlje o pravosuđu, pa da nam svima u lice iz te Pandorine kutije šikne sav taj smrad, jer ništa bolje nismo ni zaslužili. Namjerno govorim o pravosuđu u cjelini, bez ekskulpacije onih poslovičnih "koji pošteno i časno rade svoj posao". I njih uključujem, jer znaju sve, a šute. Šute pak zato što im je jasno da bi, ako progovore, mogli i sami završiti na sudu - a tko bolje od njih znade kako se u njihovoj firmi dijeli pravda? Nema veze što i šutnja odgovorne osobe u pravosuđu o saznanju za postojanje kaznenog djela, odnosno to što nečinjenje, propuštanje dužne radnje ili zataškavanje, zanemarivanje ili prikrivanje takvog stanja - već samo po sebi jest kazneno djelo. A mi raspravljamo o tome jesu li pancirke sesvetskih policajaca bile u gepeku ili na stražnjem sjedalu...