Zoran FerićEuropa traži da ih osudimo. Velik dio javnosti u domovini da ih zaštitimo. Srećom, postoji Bosna, kamo mogu pobjeći nakon što ih osude. I nije važno radi li se o korumpiranom liječniku koji je dobio devet godina, osumnjičenom za organizirani kriminal i pranje novca, koji još ništa nije dobio, ili osuđenom ratnom zločincu kojemu se smiješi deset godina zatvora. Bosna je svima spas. Kao na Divljem zapadu kad prijeđeš Rio Grande, svi zločini, sve pljačke, konjokrađe, silovanja i ubijanja odjednom se brišu kad se bjegunac okupa u toj velikoj rijeci koja je u filmovima razgraničavala zakon od bezakonja, relativnu civilizaciju od posvemašnje divljine, zemlju neslućenih mogućnosti i razbojničko utočište sa slatkim senjoritama.

Bosna se ovdje oduvijek povezuje s nečim što pripada drugom svijetu. Još od turskih vremena klišeizirana slika pokazuje ju kao zemlju zuluma i egzotike u kojoj teškim životom, eto, žive neki naši ljudi. Naša se "civilizirana" Europa Bosni divi i smije naizmjence, i tako se s godinama i desetljećima kliše nadograđuje na kliše, da bi u toj posvemašnjoj klišeizaciji najviše ispaštali ljudi iz našega najbližeg susjedstva. U novije vrijeme aktualna hrvatska politika Bosnu i Hercegovinu iskorištava kao poligon za izborne prijevare, oazu za pranje novca, vilajet za svoje nacionalističke eksperimente i, najnovije, kao deponij za kriminalne tipove svih vrsta. Naime, vrlo je praktično tridesetak kilometara od glavnoga grada imati zemlju u koju možeš skloniti one koji su ti srcu dragi, ali ih u ime civilizacije, Europe i zdravoga razuma treba sudski goniti. Vladajućim strukturama Republike Hrvatske takva je Bosna spas od donošenja teških odluka i znatnog pada popularnosti. Uostalom, sam saborski mandat i politički uspjeh Branimira Glavaša u Osijeku govore o njegovoj popularnosti. Susjedna je država tako postala neka vrsta sigurnosnog ventila, amortizer koji ublažava šokove zbog toga što se u ovoj banani napokon primjenjuju zakoni civilizirane zemlje. Prošli smo tranziciju iz mekoga komunizma u divlji kapitalizam, a posljednjih je godina na djelu tranzicija iz balkanske nedođije u ozbiljnoga kandidata za Uniju.

No ostaci aristokratske republike s mafijskom oligarhijom iz Tuđmanove ere ovom zemljom, nažalost, vladaju i danas. Ne, doduše, potpuno javno kao do nedavno, ali dovoljno da se uvijek i iznova pitamo: "Pa gdje mi to živimo?" Sav ološ, kad ga se osudi ovdje, bježi u Bosnu upravo zato što su mu to omogućile vladajuće strukture unutar Hrvatske. I povodom Glavaševa najnovijeg bijega raspravlja se je li kriv Sabor, sud ili policija i tko je to trebao onemogućiti, predvidjeti ili spriječiti da osuđeni ratni zločinac, nakon neviđenog cirkusa u koji je pretvorio svoje suđenje, izmakne zatvoru. Međutim, jasno je kao dan da je zapravo kriva vladajuća stranka koja se Glavaša morala riješiti, ali kojoj nikako ne odgovara njegovo zatvaranje i pretvaranje u mučenika jer to direktno ugrožava neke njene visokopozicionirane članove, a vidjelo se već da je Glavaš sto puta neugodniji kad je u zatvoru nego na slobodi. Osim toga, dobar dio tradicionalnoga glasačkoga tijela HDZ-a nikako se ne slažu s procesuiranjem ratnih zločina koje su počinili Hrvati za vrijeme Domovinskog rata. Da nema pritisaka izvana, do tih procesa nikada ne bi došlo. A sad, kada je do njih, na njihovu žalost, došlo, ta situacija s međusobnim neizručivanjem ratnih i drugih zločinaca itekako je praktična.

Dobro je to bilo smišljeno, da Hrvatska Bosni i Hercegovini ne bi morala izručivati ljude koji su počinili ratne zločine na njenom teritoriju. Štoviše, hrvatske su tajne službe davale takvim tipovima novi identitet, štitile su ih i pazile, samo da ne pričaju u čije ime i s kakvim idejama u glavi su se palila bosanska sela. Po tome vidimo da institucije u Hrvatskoj postoje da bi se iza njihove odgovornosti skrivala realna moć koja još uvijek upravlja ovom zemljom. Sabor, sudstvo i policija pod znatnim su utjecajem vladajuće stranke, a u administrativnoj zbrci i kaosu ingerencija provodi se zapravo jedna perfidna podzemna politika kojoj nije ni nakraj pameti da igra pošteno i otvorenih karata jer u takvoj igri sigurno gubi.

Pa kao što je u ratu postojala dvojna zapovjedna linija, tako i sada postoji jedna takva slična zapovjedna linija kojoj se ne može ući u trag, gdje nema pisanih dokumenata, stvari koje se naređuju migom i uz kavicu, s prijateljskim tapšanjem po ramenu. i kad se sudstvo otme kontroli i dobro napravi svoj posao, politika manevrira u mutnom. Suđenje Branimiru Glavašu bilo je politički motivirani proces HDZ-a za političku likvidaciju bivšeg suborca koji je postao neugodan. Između Staljinovih montiranih procesa za likvidaciju isto tako bivših suboraca i ovog koji je inicirala vladajuća stranka i nema razlike. Osim u jednome: ovaj Glavašev nije trebalo montirati. Trebalo je samo pustiti da se sazna istina o veličanstvenoj osječkoj borbi protiv civila po garažama i na obali Drave. Pa čak i u slučaju da se Glavaša i kompaniju nije osudilo za ratni zločin, trebalo bi zbog ekologije: zagađivali su hrvatsku rijeku raspadljivim objektima.

I na kraju treba reći: Branimiru Glavašu učinjena je strahovita nepravda. I to zato što ga nisu osudili odmah 1991., nego je pomislio da se izvukao. Štoviše, da je junački čin mučenja i ubijanja civila ostao upamćen samo u svijesti istomišljenika i da se širi sa šapatom divljenja, ali da mu u službenim sudskim spisima ni traga nema. To je, naime, najgore što se čovjeku može dogodit kad učini nekakav zločin: da ga osude kad je uvjeren da su svi zaboravili. To je kao poginuti u zadnjem danu rata ili izgubiti finalnu utakmicu u zadnjoj minuti. Trebao bi Glavaš sada iz Bosne i Hercegovine tužiti Hrvatsku međunarodnome sudu što ga je tolike godine obmanjivala.