14.05.2009. / 14:07

Autor: Marko Biočina

Podrška sindikatima - studentsko šamaranje mozga

Jedni znanja nemaju i žele ga dobiti što jeftinije, a drugi koji ga imaju, nastoje ga prodati što skuplje. Takav odnos ukazuje na zaključak kako su suštinski ciljevi sindikata i studenata potpuno različiti, pa se i njihova međusobna potpora ne može smatrati principjelnim stavom, već političkim izrazom nezadovoljstva

Vijest da su studenti, koji već tjednima prosvjeduju tražeći ukidanje školarina, podržali štrajk djelatnika javnih službi i obratno, novi je dokaz da opiranje elementarnim zakonima logike u
Hrvatskoj sve češće postaje dominantni modus društvenog djelovanja.

Jer, kako drukčije objasniti činjenicu da oni koji svoje zahtjeve temelje na ideji da znanje ne bi trebalo biti tretirano na komercijalni način i da bi stoga trebalo biti besplatno, podržavaju one koji tvrde da bi njihov rad, posljedica znanja koje posjeduju, trebao biti tretiran kao komercijalna kategorija i adekvatno plaćen.

Dakle, jedni znanja nemaju i žele ga dobiti što jeftinije, a drugi koji ga imaju, nastoje ga prodati što skuplje. Takav odnos ukazuje na zaključak kako su suštinski ciljevi sindikata i studenata potpuno različiti, pa se i njihova međusobna potpora ne može smatrati principjelnim stavom, već političkim izrazom nezadovoljstva ljudima koji trenutno oblikuju smjer i odnose razvoja hrvatskog društva. Dapače, stavovi sindikata negiraju temeljni vrijednosni sud studenata, a to je da znanje nije roba.

Ne tako davno, u jeku kampanje za zdravstvenu reformu ministra Milinovića razgovarao sam s jednim uglednim zdravstvenim radnikom. On me uvjeravao kako nijedna takva reforma u Hrvatskoj neće biti uspješna dok se ne promijeni temeljni odnos društva prema zdravlju. "Zdravlje moramo početi tretirati kao robu", rekao je.

Iako mi se tada činilo kako je taj stav prepisan iz nekog ideološkog priručnika američkih liberalnih neokonzervativaca, njegova argumentacija bila je vrlo uvjerljiva. Naime, ako prihvatimo da je zdravlje roba, prihvaćamo da ono u tom svojstvu ima tri bitne odrednice: cijenu, kvalitetu i dostupnost. Teorija mog sugovornika bila je da je istovremeno u jednom proizvodu moguće sjediniti tek dvije od te tri vrijednosti. Dakle, ono što je kvalitetno i dostupno, teško može biti jeftino, jeftino i kvalitetno uglavnom je nedostupno, a jeftino i dostupno gotovo nikad nije kvalitetno.

U kontekstu hrvatskog zdravstva to je značilo da hrvatski građani za relativno nisku cijenu državnog zdravstvenog osiguranja dobivaju uslugu koja je kvalitetna, ali je poprilično nedostupna. Pacijenti u zdravstvenim ustanovama imaju pravo na sve usluge, ali im to pravo malo znači s obzirom da dobar dio tih usluga ne mogu realizirati zbog dugih lista čekanja. Kao suprotnost tome, u sustavu privatnog zdravstva pacijenti dobivaju kvalitetu, bez čekanja, ali to plaćaju značajno više.

Izlaz iz tog začaranog kruga moj sugovornik vidio je u kompromisu, kombinaciji tih dvaju modela, djelomičnoj privatizaciji zdravstvenih usluga, ali uz jaku državnu kontrolu. Smatrao je da je to jedini način da se osigura povoljan odnos kvalitete, cijene i dostupnosti zdravstvenih usluga.

O toj bi teoriji trebali ozbiljno razmisliti i studenti koji proteklih tjedana prosvjeduju na hrvatskim fakultetima. Njihov temeljni zahtjev, ukidanje školarina, kako bi obrazovanje postalo jednako dostupno svima, nesumnjivo je plemenit cilj, no vrlo je upitno koliko je on opravdan.

Naime, ukidanjem školarina obrazovanje ne bi postalo besplatno, već bi se samo promijenio onaj koji na kraju plaća račun. Sav financijski teret održavanja visokoškolskog obrazovnog sustava bio bi prebačen na državu. Cijena znanja za konačne korisnike, studente, bila bi niža, to bi vjerojatno rezultiralo većom dostupnošću studiranja, no još nitko nije ozbiljno odgovorio na pitanje kako bi takav razvoj događaja utjecao na treću bitnu kategoriju, a to je kvaliteta.

Protivnicima liberalnog modela kapitalizma vjerojatno od same pomisli na tržišnu konkurentnost znanja vjerojatno ide para na uši, no ona postoji i to je činjenica koju je teško osporiti. Danas, bez obzira na časne iznimke, teško se oteti dojmu da je znanje usvojeno na hrvatskim fakultetima, u svjetskim okvirima, na sve manjoj cijeni. Rijetki su hrvatski fakulteti koji su priznati u inozemstvu, konkuretnost "hrvatskog znanja" ozbiljno je narušena. Dapače, približavanjem Europskoj uniji to znanje bit će izloženo još jačoj konkurenciji.

Zbog toga bi ključni zadatak hrvatskog obrazovnog sustava trebao biti da prenosi znanje s kojim će hrvatski građani uspješno moći konkurirati na europskom, pa i svjetskom tržištu. Kvaliteta tu igra ključnu ulogu. Glavno pitanje stoga ne bi trebalo biti kako omogućiti što većem broju hrvatskih građana da studiraju, već kako omogućiti onima koji studiraju da znanjem koje steknu konkuriraju onima koji studiraju na sveučilištima u bogatijim i razvijenijim državama.

Upravo tu je glavni nedostatak studentskih zahtjeva. Naime, kvaliteta određenog obrazovnog sustava danas uvelike ovisi o količini uloženih financijskih sredstava. Više novaca podrazumijeva kvalitetniji nastavni kadar, bolju tehnologiju i bolje nastavne uvjete, a to u konačnici rezultira i većim znanjem za studente. Može li Hrvatska konkurirati bogatijim zemljama, ako je jedini izvor financiranja obrazovanja državni proračun? Može, ali u jednakoj mjeri u kojoj im konkurira po pitanju gospodarske razvijenosti. Ukratko, bogatiji će svojim građanima moći omogućiti bolje obrazovanje od siromašnijih.

Upravo zato, obrazovni egalitarizam među pojedincima u Hrvatskoj, nema smisla dok ne postoji jednakost među obrazovnim sustavima. Želimo li naše obrazovanje približiti standardima onih koji su uspješniji od nas, moramo uložiti više, a iluzorno je očekivati da taj teret država može podnijeti sama. Žele li kvalitetno obrazovanje, pojedinci će u budućnosti morati prihvatiti i određeni dio njegovog troška. To možda nije etički idealno rješenje, ali je jedino realno.

Zbog toga se može zaključiti besplatno obrazovanje nije utopija, ali besplatno kvalitetno obrazovanje gotovo sigurno jest. Zato bi bilo puno bolje kad bi se zahtjevi studenata temeljili na ideji što kvalitetnijeg, a ne što dostupnijeg, obrazovanja, pa makar i dalje nastavili plaćati školarine. Taj ideal, iako neatraktivan, općenit, pa i poprilično apstraktan, jedini je sigurni put izgradnje zemlje znanja.

Vezane vijesti

Stipić najavio mobiliziranje članstva "Preporoda"

Stipić najavio mobiliziranje članstva "Preporoda"

Predsjednik sindikata zaposlenih u hrvatskom školstvu "Preporod", Željko Stipić, najavio je mobiliziranje članstva do jeseni zbog vladina prijedloga… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika