Kad je uoči prošlih parlamentarnih izbora HDZ, bez ijednog dokaza, optužio SDP da će u slučaju dolaska na vlast legalizirati lake droge, Zoran Milanović takvu je predizbornu strategiju ocijenio kao pokvarenu i prizemnu manipulaciju s ljudskim strahovima. Zato bi bilo vrlo zanimljivo čuti njegovo mišljenje o optužbama koje je jučer na predizbornom sučeljavanju u Splitu iznio njegov bliski suradnik i SDP-ov kandidat za gradonačelnika Ranko Ostojić na račun protukandidata Željka Keruma.

On je, komentirajući navodno Kerumovo neodazivanje na testiranje za droge, zaključio kako bi se "Kerum da je Indijanac zvao Bijeli prah". Na taj način implicirao je da taj vlaški veletrgovac konzumira kokain, no za tako ozbiljne optužbe, koje uostalom podrazumijevaju i kaznenu sankciju, Ostojić nije pružio nikakav dokaz. Dapače, jedini dokaz kojim Ostojić raspolaže je činjenica da se Kerum nije podvrgnuo testiranju na droge.

Takva praksa mogla bi sažeti u maksimu "kriv dok se ne dokaže suprotno", a pažljiviji pratioci društvenih kretanja u Hrvatskoj mogli bi primjetiti da se Ostojićev modus operandi nije značajnije promijenio od razdoblja kad je bio ravnatelj policije i bez ikakvih dokaza nevine ljude i političke neistomišljenike denuncirao kao mafijaše i kriminalce.

Ipak, vodeći se Ostojićevim principom štošta bi se moglo zaključiti i o njemu samom. Tako je primjerice sasvim valjan zaključak da njegov kvocijent inteligencije nije viši od 50, jer nije objavio rezultate testa koji dokazuju suprotno. Nadalje, nije javnosti predočio svoju sanitarnu knjižicu, pa je poprilično izvjesno da ne održava osobnu higijenu i nosi nekoliko opasnih virusa, a vjerojatno je i homoseksualac, s obzirom da dosad nismo imali prilike vidjeti njegov kućni porno uradak kojim bi demonstrirao svoju seksualnu orjentaciju.

Dakako, svakome normalnom jasno je da je ovakav način dedukcije potpuno besmislen, pa je to vjerojatno bilo jasno i Ostojiću kad je napao Keruma. Ipak, namjerno je to učinio, računajući da bi u predvečerje izbora možda mogao ušićariti još koji glas na temelju generalne odbojnosti građana prema narkomaniji. Taj njegov pokušaj u konačnici je ispao jadan, a takav će ispasti i sam Ostojić, pogotovo ako ne pobijedi na izborima.

Da je malo mudriji znao bi da se takva podmetanja praštaju samo pobjednicima. Jer, ako Kerum uistinu konzumira kokain, a Ostojić ima neka saznanja o tome, trebao ih je odmah proslijediti policiji. Ovisno o tome jesu li te informacije istinite Kerum bi bio propisno kažnjen ili oslobođen sumnji, a Ostojić bi mogao reći da je napravio odgovoran čin na koji se u sličnim situacijama mogu ugledati ostali građani i političari. Zadržao bi obraz, pa i u slučaju izbornog poraza možda barem malo izgradio imidž ozbiljnog političara, što već godinama bezuspješno pokušava.

Ipak, umjesto toga, Ostojić se odlučio izbornog konkurenta javno bez dokaza prokazati kao narkomana i to na zabrinjavajuće neduhovit način. Opisani potez je ispod svake granice normi demokratskog ponašanja i dobrog ukusa, no takva spoznaja ne čudi s obzirom da Ostojić kao osoba već dugo egzistira u jaslama političkog oportunizma. Sve što je postigao, postigao je zahvaljujući politici, a gubitak svog jedinog resursa odlučio je spriječiti čak i po cijenu osobne moralne degradacije i gubitka elementarnog ljudskog dostojanstva.

U tom kontekstu Ranka Ostojića bi se moglo smatrati i pomalo tragičnim likom vrijednim iskrenog žaljenja, kad on istovremeno ne bi bio jedan od čelnika glavne oporbene stranke. Iz te pozicije ni on ni njegovi suradnici ne bi smjeli promovirati model ponašanja po kojem je političarima u predizbornoj kampanji sve dopušteno. Ostojić radi upravo to, a takve makjavelističke metode poprilično su nespojive s načelima koje SDP deklarativno zastupa.