Objavljeno u Nacionalu br. 705, 2009-05-19

Autor: Ljubo Jurčić

Krizni stožer

Hrvatska je na rezervi, treba nam MMF

Hrvatska ove godine treba vratiti više od 12 mlrd. eura glavnice i kamata kredita, a ukupne devizne rezerve za to nisu dovoljne. Za sebe i za MMF trebamo pripremiti strategiju što će preokrenuti trend u kojem uvoz raste brže od izvoza i deindustrijalizira se domaća proizvodnja

Ljubo JurčićLjubo JurčićMonetarna politika mora stvoriti dovoljno novca za gospodarstvo i stanovništvo da oni mogu normalno funkcionirati i razvijati se. Previše novca stvara inflaciju i obezvređuje njegovu realnu vrijednost. Premalo novca postaje ograničenje za provođenje gospodarskih transakcija i time ograničava rast gospodarstva i razvoj društva. U pravilu rast količine novca treba biti sukladan rastu proizvodnje roba i usluga. Situacija se komplicira kad zemlja počne trgovati s inozemstvom. Razmjena s inozemstvom trebala bi dominantno određivati cijenu, odnosno tečaj strane valute. Ako je uvoz veći od izvoza tada će potražnja za devizama biti veća od ponude i njena cijena bi trebala rasti. Porast tečaja strane valute poskupljuje uvoznu robu za domaće kupce, a pojeftinjuje domaću robu za strane kupce. Uvoz se smanjuje a izvoz povećava i tim automatizmom uravnotežuje se trgovačka bilanca. Takva politika podrazumijeva fleksibilni tečaj. Međutim, prije petnaestak godina Hrvatska se odlučila za obranu fiksnog tečaja s određenom tolerancijom odstupanja. Kod takve odluke napravljene su dvije greške. Prva je što je tečaj kao snažni instrument monetarne i vanjskotrgovačke politike pretvorila u cilj. Druga greška je nisko određen tečaj čime je veći dio domaće proizvodnje postao nekonkurentan. Odbacivanje tečaja kao instrumenta nije zamijenjeno drugim politikama kojim bi se povećala efikasnost i konkurentnost domaćeg gospodarstva. Posljedica takve politike je brži rast uvoza od izvoza, deindustrijalizacija domaće proizvodnje, kronični deficit u trgovini s inozemstvom koji iz godine u godinu povećava vanjski dug.

Tečaj se branio deviznim rezervama koje pak nisu stvorene suficitom u vanjskotrgovačkoj bilanci (većim izvozom od uvoza), nego zaduživanjem u inozemstvu i prodajom nacionalne imovine. Sada se vanjski dug gotovo izjednačio s godišnjom domaćom proizvodnjom. Zaduživanje u inozemstvu će biti sve teže. Mogućnost prodaje nacionalne imovine su sve manje. Pored toga, i jedno i drugo slabi osnovu dugoročno održivog rasta nacionalne ekonomije i razvoja hrvatskog društva. Prije uzeti krediti stižu na naplatu. Ovogodišnja devizna glavnica i kamate su veće od deviznih rezervi. Unatoč krizi i ove godine imat ćemo domaću potrošnju otprilike tri milijarde eura veću od domaće proizvodnje što znači isto toliki deficit u tekućoj bilanci, odnosno uvećanje vanjskog duga za taj iznos. Ovogodišnjim gospodarenjem proizvest ćemo manjak, a ne višak kojim bismo mogli servisirati barem dio vanjskog duga. Rezerve koje postoje u Hrvatskoj narodnoj banci i u komercijalnim bankama koristit će se za održavanje domaće i vanjske likvidnosti. U proteklih pola godine iz različitih oblika rezervi pušteno je na hrvatsko monetarno i devizno tržište skoro četiri milijarde eura. Problem sada nastaje stog što se rezerve smanjuju, bez skoro ikakve mogućnosti, uz postojeću politiku, njihova punjenja. Može se reći da Hrvatska vozi na rezervi. Svjetlo upozorenja sve brže svjetluca. Smanjivanje rezervi smanjuje se mogućnost čuvanja likvidnosti i tečaja.

Problem je dijelom iniciran postojećom monetarnom i tečajnom politikom, ali još više nepostojećom gospodarskom odnosno industrijskom politikom. Politikom koja bi bila usmjerena na brže povećanje domaće proizvodnje od domaće potrošnje. Nedostatak takve politike doveo je Hrvatsku u situaciju da se ne isplati proizvoditi, raditi i izvoziti. Ova situacija nas prisiljava da napravimo realne procjene stanja u hrvatskom gospodarstvu. Bježanje od tih procjena znači da smo izgubljeni u vremenu i prostoru. Na realnim procjenama treba kreirati politiku koja će rezultirati prihvatljivom cijenom koju trebamo platiti za dosadašnje ponašanje. Trebamo smanjiti i pravedno raspodijeliti društvene troškove krize s kojom smo suočeni. U tom smanjenje društvenih troškova nezaobilazna je uloga i pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. MMF nije bauk. Mi smo sami sebi bauk. Za sebe i za MMF trebamo pripremiti vlastitu strategiju koju će on podržati tehnički i financijski. Suočeni smo i s praktičnim problemom vraćanja duga. Ove godine trebamo vratiti preko 12 milijardi eura, a ukupne rezerve su dosta manje. U ovoj otplati značajan je udio i banaka koje su u stranom vlasništvu i koje su se zadužile kod svojih „majki". Iluzija je da to rješava problem. Možda ga malo olakšava kod reprogramiranja. Naime banke se nisu zadužile radi sebe, nego radi svojih komitenata: hrvatskih građana, poduzeća i države i taj dug potražuju od njih. Daljnje prepuštanje gospodarstva spontanom razvoju iscrpljuje kunske i devizne rezerve. Kad lampica na rezervi prestane žmirkati, tada će puno teže biti pokrenuti gospodarstvo i izvlačiti ga iz krize. Prema sadašnjim bilancama proizvodnje, potrošnje, izvoza, uvoza, mogućnosti zaduživanje u inozemstvu rezerve bi mogle potrajati do kraja godine. Prije toga moramo stvoriti novi koncept razvoja hrvatskog gospodarstva. Da bismo to učinili, potrebno je znanje, politička volja i snaga da se to učini. Nešto od toga već imamo, ostalo treba stvoriti. Ako to ne uspijemo, Hrvatska će ući u dugoročnu vlastitu krizu.

Vezane vijesti

EU se nije integrirala kao država

EU se nije integrirala kao država

O mogućnostima izlaska iz aktualne dužničke krize i osnivanju fiskalne unije u eurozoni razgovarali smo s Ljubom Jurčićem, profesorom Ekonomskog… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika