Objavljeno u Nacionalu br. 705, 2009-05-19

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Treba nam reforma pacijenata

Za svaku sitnicu psujemo ministra zdravstva, doktore i medicinske sestre, ali kad u Zagreb dođe čudotvorac koji liječi dodirom, onda nikome nije teško čekati deset sati s još 20.000 ljudi da bi dobio tretman od tri sekunde

Zoran FerićZoran FerićZamislite da na ultrazvuk abdomena, slikanje pluća ili CT mozga čekate u čekaonici s 20.000 ljudi, po vrućini i bez vode. Kako bi prošle Sanaderova i Milinovićeva majka? Uostalom i sve majke ljudi iz Vlade koji su imalo odgovorni za stanje u zdravstvu. Padalo bi se tu u nesvijest, psovalo državu i Hebranga koji se liječi u inozemstvu, bandu lopovsku koja članove svoje obitelji vodi privatnim avionom na pregled u Švicarsku, doktore koji Hipokratovom zakletvom brišu guzicu, a eure drže u džepiću kod srca, sestre koje su osorne prema siromašnima, a ljigave s onima koji donose kavu i bombonijere, psovalo bi se stare aparate i to što ih nema dovoljno i tako starih, i sve tako. Međutim, kad u Zagreb dođe, recimo, Mekki Torabi, Marokanac koji navodno liječi dodirom i stvara blagoslovljenu vodu s 25 novih elemenata, a sve pomoću energije koja mu stiže s pet planeta i koji iscjeljuje najteže bolesti u tri sekunde, onda nikome nije teško pričekati kojih desetak sati u čekaonici veličine manjega stadiona na Velesajmu, s još 20.000 drugih, da bi dobio tretman od tri sekunde. Ili s cvijećem u ruci satima čekati iscjelitelja Bracu na kružnom toku u Petrovoj, kako bi od njega dobili iscjeliteljski blagoslov. Ili dovesti staru majku, bez kose i pod kemoterapijom, koja jedva stavlja nogu pred nogu, kako bi je iscijelio filipinski svećenik koji je neko vrijeme ordinirao u mojoj ulici. Procesija nesretnih i bolesnih. No umirući su najzahvalniji pacijenti, trebaju samo malo nade, a to im se može dati i besplatno. Ne trebaju tu skupi aparati, sve radi čovjek sam: povjeruje jer nema drugoga izlaza. Kako bi, recimo, neki ministar koji se, poput Milinovića, sprema provesti reformu zdravstva, bio sretan da su mu svi pacijenti takvi. Naravno, ne umirući, tako nešto ne bi palo na pamet ni najštedljivijem HDZ-ovu ministru, nego da vjeruju. Da ne psuju odmah Vladu ako zakaže rendgen, nego strpljivo čekaju i misle pozitivno. Možda bi reformu zdravstva trebalo nekako usmjeriti u tom pravcu, obogatiti klasični tretman alternativnim i pristupiti pacijentima strogo, ali pravedno, poput doktora Pavlovića koji ih mlati i kupa u ledenoj vodi za njihovo dobro. Pa kad starica dođe liječniku opće prakse s bolovima u križima, da joj spomenuti da prašak od krila slijepoga miša, zub obješenog i nokat djeteta koje je umrlo u sedmoj godini od difterije, pa neka to drži na mjestu koje boli jer se u toj točki onda sastanu kozmička i zemaljska energija pa će joj to izliječiti reumu. Tek kad prođe ovakav tretman, u kojem stara žena liječi sama sebe aktivirajući skrivene potencijale tijela, tek kad ne uspije ni s čajem od užeta obješenog ni s dvije kapi mokraće bijesnog psa u riži na mlijeku, tek kad se, dakle, iscrpe alternativna sredstva, mogli bismo prijeći na toplice. Ljudi bi, sudeći po tome kako se sada ponašaju, sretno prihvatili jednu takvu reformu i čekaonice zdravstvenih ustanova postale bi mjesta sreće i optimizma. Umjesto: "Jeste vidla Hebranga, liječi se u inozemstvu", govorilo bi se „Susjeda, probajte s čajem od šipka koji raste na grobu bioenergetičara", a klinac koji tu čeka ispričnicu, dodao bi „Kompot od marihuane koju je uzgojila šepava Meksikanka također pomaže." Međutim, ma koliko da to koristilo pučanstvu, jedna takva zdravstvena reforma je utopija. Ona je utopija prvenstveno zato što ne odgovara farmaceutskim kućama i sveopćoj zdravstvenoj industriji. I dok nam alternativci prodaju nadu, velike farmaceutske kuće i današnja medicina prodaje nam strah. Farmaceuti i liječnici su danas trgovci strahom. Kao prvo, učinili su da se bojimo sunca, da bi nam lakše prodali lampe za kvarcanje. A strah od sunca nikako nije imanentan našoj kulturi koja je i nastala na kultu sunca i svjetlosti, a simboličke odnose svjetlo-tama, vidljive još u staroegipatskoj poeziji, nalazimo posvuda i u našoj suvremenosti. Naša uspješna turistička firma zove se, recimo, Sunčani Hvar, štiti nas osiguranje Sunce itd. Pa ipak, strah od sunca postao je danas, između ostaloga, način života i regulator dnevnih aktivnosti za vrijeme ljeta. Na tom strahu od sunca, pak kozmetička industrija proizvodeći kreme sa sto tisuća zaštitnih faktora zgrnula je bogatstvo. Drugi vrlo unosan strah je svakako strah od masnoća. Masnoća se bojimo iz dva razloga: zato što debljaju i zato što uzrokuju infarkte i moždane udare. Kad je o debljanju riječ, tržište je preplavljeno sredstvima za mršavljenje na kojima se vjerojatno okreće više para nego u izdavaštvu ili proizvodnji traktora. S infarktima i kolesterolom priča je kompliciranija, ali i malicioznija. Strah od infarkta je itekako utemeljen i počiva na našem osobnom iskustvu jer gotovo svi znamo nekoga tko je naglo umro od srčanih tegoba. Infarkt je česta i prilično smrtonosna bolest. Međutim, povišene masnoće u krvi, kao jedan od rizičnih faktora, medijskim pumpanjem straha postale su takav bauk da ih se valja riješiti pod svaku cijenu. Farmaceutska je industrija itekako pogodovala širenju straha i snižavanju graničnih vrijednosti kolesterola u krvi, jer se tako enormno proširilo tržište. Globalna panika koju izaziva duhanski dim generirala je pak neke prilično bizarne oblike naplate. Na primjer, mehanička cigareta sa žaruljicom i filtrom koji ispušta nikotin. A da se ne govori o sve aktualnijim sredstvima koja pomažu od odvikavanja. Priča je stvarno bizarna. Prvo te duhanska industrija stvarajući pušačku klimu navuče na ovisnost, a onda ti farmaceutska industrija uzima pare da se te ovisnosti riješiš. Jedni su ti prodavali užitak i strast, a drugi unovčuju strah. Na te, da tako kažemo, stalne strahove, lijepe se i sezonski: ptičja gripa, SARS, svinjska gripa itd. Ti strahovi pak prodaju enormne količine antivirusnih lijekova, a potražnja tamiflua u jeku tih sezonskih strahova poraste za pet hiljada posto.

I pri takvom stanju stvari, kad nas tradicionalna medicina i industrija zdravlja plaše bolešću i smrću da bismo kupovali njihove proizvode, a alternativci prodaju nadu, ne treba se čuditi Mekkiju Torabiju što mu u jednom danu dolazi 20.000 ljudi radi tretmana od tri sekunde. Tolika nije norma svih liječnika opće prakse u Hrvatskoj, a za njih se govori da ne pregledavaju temeljito jer im nad glavom stalno visi puna čekaonica. Između straha i nade, pacijenti logično biraju nadu.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika