Srećko JurdanaAktualni izbori pokazuju da SDP u protekle četiri godine nije uspio uzdrmati HDZ ni u minimalnoj mjeri. Po prevlasti u županijama HDZ, štoviše, stoji danas za upadljivu nijansu bolje nego prije. Imaju i drugih trijumfa, malih ali dragih srcu naviknutom na vlast. Gotovo da su već u prvom krugu uspjeli smijeniti Tonina Piculu s položaja gradonačelnika u Velikoj Gorici, što bi možda bilo i najveće iznenađenje izbora. Doći će ipak do drugog kruga, no miroljubivi Picula - dobri duh Turopolja - očito nije shvaćao kakve se opasnosti skrivaju u HDZ-ovu plakatskom udaru protiv njega koji traje već mjesecima. Podcijenio je i vitalno značenje autoceste Velika Gorica - Buševec koju je Sanader uoči izbora pustio u promet. Nekom se ta cesta učinila kao dosjetka, no u HDZ-u su - očito ispravno - predosjećali da će ona izazvati revoluciju u lokalnim političkim mentalitetima. Tko danas putuje iz V. Gorice u Kravarsko, vozi se kao gospodin čovjek, i to se na izborima - kako vidimo - honorira.
Ako je HDZ trijumfirao u postojanosti držanja vlasti, pa makar i dalje lavira na margini, SDP je potvrdio kontinuitet seriozne jalovosti. Izbori su trebali verificirati uvjerljivost njihove alternative, i dokazali su da ta alternativa uvjerljivosti nema. Mnoge stvari u državi HDZ-u ne idu prilog, godinama se o njima govori na svim stranama zemlje i svijeta. Ekonomija je slaba, korupcija je jaka, mediji su kontrolirani jednako kao i pravosuđe, živi se loše, gomilaju se afere u kojima su protagonisti vrlo često visokopozicionirani hadezeovci, ali sve to nije bilo dovoljan situacijski poticaj SDP-u da ugrozi HDZ na lokalnim razinama. HDZ bi vjerojatno dobio i da se sutra održe izbori za državnu vlast. Za SDP i njegove simpatizere to je svakako tema za razmišljanje.
SDP je evidentno opterećen nekakvim esencijalnim problemima, ako se pokazuje permanentno nesposoban za profitiranje na upadljivim slabostima protivnika. Na zadnjim državnim izborima propustio je realizirati pobjedu koja mu se nudila na tanjuru, a u međuvremenu je toliko silno napredovao da je krhkome HDZ-u - koji se u javnosti neprestano mora braniti od nekakvih afera i pljački - počeo prepuštati i regije. Toj neuvjerljivosti hrvatske opozicije čude se i neki svjetski promatrači. Hrvatska politička scena mogla bi se danas opisati kao arena u kojoj slavni gladijator, premda već ponešto star i hendikepiran brojnim ranama koje je dobio u karijeri, neprestano pobjeđuje svoga poletnoga i naizgled jakoga protivnika, zato jer ovaj nema pojma o borbi i nasrće bez sustava i plana, vjerujući pritom da je publika bezuvjetno na strani njegovoga šarma.
SDP se busa u ponešto dekalcificirana prsa pozitivnim rezultatom Milana Bandića u Zagrebu, koji u drugom krugu dočekuje Josipa Kregara sa šesnaest posto prednosti, ali i to slavlje leži na vrlo spekulativnim temeljima. Bandić je de facto kandidat HDZ-a gotovo koliko i SDP-a, njegova lokalna financijska mreža potpuno je transstranačka, i s njegovom pobjedom Sanader će profitirati barem koliko i Milanović. Za njega vrijedi paradigma koja se može primijeniti na HDZ: izbore u Zagrebu - prožetom njegovim likom i utjecajem - dobiva jer nema vjerodostojnoga suparnika, kao što ga HDZ nema u državi. Kregar mu nije protivnik koji ga može srušiti, kao što to nije bio ni Sanaderov fiktivni adut Jasen Mesić. Sama činjenica da Bandić nije imao uvjerljivoga protivnika na izborima sugerira da je on rezultanta divergentnih interesa i da ga nitko zapravo ne želi smijeniti.
Milanoviću je cjelokupna situacija s Bandićem slab razlog za veselje. Prije izbora pokušao mu je serijom taktičkih poteza pokazati da je on gazda u stranci, ali nakon Bandićeve vjerojatne pobjede u Zagrebu definitivno mu prijeti opasnost da padne u Bandićevu sjenu. Zagreb je država u državi, i tko u njemu drži vlast - posebno ako se zove Bandić - taj drži vlast i u stranci, to više što gospodin Milanović kontinuirano pokazuje da SDP nije u stanju pretvoriti u kritičnu opasnost za HDZ. U nekim sredinama - Rijeci itd. - SDP drži konstantu utjecaja, ali to nije dovoljno kao odgovor na potrebe vremena. Teatralnije rečeno, nedovoljno je u odnosu na ono što je historija od Milanovića očekivala, u trenutku kad ga je - posredovanjem Ivice Račana - izbacila na njegovu sadašnju poziciju.
Odavno je već jasno, uostalom, da SDP pati od problema lidera. Svoju sklonost polemiziranju Milanović interpretira kao energičnost, ali ima kod njega i drugih nedostataka. Okružio se u velikoj mjeri ili kroničnim svađalicama, ili prodavačima mudre magle. Za HDZ na autorskom planu radi Sanaderov liderski instinkt koji mnogo govori a malo kaže, a na praktičnom čvrsta odluka da nastave s izgradnjom autocesta. Infrastruktura je HDZ-ov forte*. Kad žele osvojiti neko područje, režu vrpce. Razumljivo je, iz tog rakursa, njihovo razočaranje u Osijeku. Nedavno su tamo otvorili autoput prema Zagrebu i pomislili da je slučaj završen, da bi im pravosuđe tjedan dana prije izbora uvalilo* Glavaša, koji je preko noći promijenio raspoloženje naroda. Nema kod HDZ-a velikih principa: sve je taktika, ali ona ih drži na vlasti, bez izgleda da će se taj trend - uz SDP, bljedunjav kakav jest - uskoro bitno promijeniti. Izbori su po stereotipnosti ponude i programa postali komplementarni s televizijom koja ih prenosi i komentira, pokušavajući film sa završetkom predvidljivim od početka predstaviti kao vrhunsku neizvjesnost.
Presude za Matanovića i Glavaša
Dvije nepravomoćne presude odjeknule su zadnjih dana na hrvatskoj pravosudnoj sceni: deset godina za Branimira Glavaša, jedanaest za Josipa Matanovića. Slične su po trajanju, ali bitno različite po popratnim okolnostima, i provociraju na razmišljanje o hrvatskim pravosudnim kriterijima. Videozapisi koji su na sudu predočeni protiv Matanovića - nešto je od toga u kratkim insertima prikazano i na televiziji - ne predstavljaju spomenuti lik u posebno dirljivom svjetlu. Vidjelo se da je, kao potpredsjednik HFP-a, moguće kupce izravno nagovarao na veliko ulaganje na obali, da im je u tome otvoreno nudio svoje usluge i tražio za njih ogromnu proviziju (dio "za kavu" uspio je i uzeti), i ponudu usput pokušavao učiniti što primamljivijom, neumjesnim primitivnim pričama o veselim lokalnim ljudima i običajima ("vole pjevat, pojest, popit", itd.).
Na drugoj strani, Matanović je za crimen* financijsko-moralne prirode dobio godinu više od Glavaša, optuženog za naređivanje i toleriranje brutalnih ubojstava niza nedužnih ljudi. Pritom se čak i premijer javno požalio na visinu Glavaševe kazne, smatrajući da je pretjerana i da se njome namjerno ugrožavaju izgledi HDZ-a na lokalnim izborima. Ne ulazimo ovdje u problematiku opravdanosti Matanovićevih i Glavaševih kazni, nego ih naprosto promatramo u zajedničkom kontekstu, koji otkriva da je Glavaš favoriziran. Cjelokupni postupci države prema dvojici optuženika potpuno su neusporedivi. Matanović je već dvije godine u pritvoru, u kojem će i ostati do daljnjega; Glavaš se iz pritvora odavno izvukao štrajkovima glađu, omogućeno mu je da zatraži i dobije bosansko državljanstvo u trenutku dok se protiv njega vodi težak proces, i pružena mu je na kraju prilika da se uoči presude neometano evakuira u Bosnu.
Ukupno promatrano, za brutalne zločine protiv čovječnosti Glavaš je u konzekvenci dobio slobodu, a Matanović za zločine protiv financijskog i pravnog sustava jedanaest godina, bez mogućnosti eskiviranja. *Nešto je trulo u državi Danskoj*.
