Nije li to simptomatično - i Bandum i Kerić odbijaju predizborno debatno sučeljavanje sa svojim protukandidatima! Svaka čast kolegi Bajrušiju i njegovu prekjučerašnjem komentaru dana, supotpisujem sve što tvrdi, ali tek ako dopiše barem jednu rečenicu o tome kako i Bandumovo i Kerićevo ponašanje predstavljaju apsolutnu negaciju demokracije. A to u osnovi i jest ono glavno što im se zamjera iz taborâ mislećih birača: negiranje demokracije kao kontrolabilne procedure.

Oni su, kao, ljudi od posla i akcije, pa nemaju vremena za isprazno laprdanje i provokacije kojekakvih luzera u drugom krugu izbora... Ma nemoj! Pa upravo im je to i posao u izbornoj kampanji: sučeliti se oči u oči s protukandidatima i krvi im se napiti pred svekolikom javnošću! Ali ne, oni se skrivaju iza izmišljenih neodgodivih obaveza, organiziranja pučkih veselica s janjetinom i nenaplaćivanjem kazni za nepropisno parkiranje, oni naime rade, za ta šuplja lamentiranja nemaju vremena, vrijeme je novac, a novac njihovih sugrađana njima je svetinja...

Takvo odbijanje javnog sučeljavanja s jedinim protukandidatom na dosad najvažnijim izborima u svojem životu ne predstavlja samo vrijeđanje onih koji bi ionako glasali protiv tebe, nego i bahato ponižavanje svih vlastitih birača! Riječ je, budimo jednostavni i otvoreni, o kukavičluku zabrinjavajućih razmjera. Zabrinjavajućih zato što su obojica "pobegulja" rodom s epskoga kamenjara i obojica su tobože po tom brđanskom defaultu nekakvi fajteri, a sad se ukazuju u svojoj pravoj naravi, kao obične - pardon my English - pičkice.

I Kerić i Bandum, drugim riječima, izbjegavaju ta sučeljavanja jer ih se, naprosto, boje. Ne znam (slutim, doduše, ali nemam dokaza) čega se točno boje oni, ali znam čega je mene strah: mogućnosti da neki od njih dvojice, zahvaljujući opetovano dokazanom idiotluku većine hrvatskih građana s pravom glasa, u skoroj budućnosti postane predsjednik ili premijer ove bolesno prestrpljive zemlje. "Biste li ikad kupili rabljeni auto od ovoga čovjeka?", pitali su onomad američki demokrati birače u kampanji protiv Nixona. Koristeći isti recept, nadovezujem se pitanjem: biste li željeli da vaše interese ikad predstavlja čovjek koji se, kako danas izgleda, nikad ne bi usudio, javno i osobno, suprotstaviti niti Borutu Pahoru?!

Zvuči smiješno? Nije smiješno, nije nimalo. Govorimo, sjetite se, o osobama (karakterima, savjestima, integritetima, biografijama, stečevinama...) koje se ne usude izići na javni megdan ni Josipu Kregaru ili Ranku Ostojiću! Ej! Čemu onda vjerovati da bi se ikad usudile pojaviti na zajedničkoj pressici sa tobože srditim glavnim tužiteljem ICTY-a?

Za kraj, samo kratko pitanjce onim biračima koji opravdavaju svoje glasove za Banduma ili Kerića time što su se obojica dokazala "sposobnošću upravljanja velikim sustavima": jednaku su sposobnost, i to na još većim poligonima, u znatno većim sustavima i u mnogo dužem vremenu, nedvojbeno pokazivali i Mussolini i Staljin i Hitler i Franco i Tito i Mao i Castro i Hoxha i Amin i Homeini i Milošević i Bush i Berlusconi i Ahmedinedžad... Biste li kojemu od njih, samo zahvaljujući toj upravljačkoj sposobnosti, danas, na slobodnim i demokratskim izborima, poručili: "da, ja doista želim da ti budeš moja lokalna vlast, jer ti bolje od ikoga drugog znaš upravljati velikim sustavima"?