Ljubo JurčićInvesticijama se povećava proizvodni kapacitet zemlje jer se izgrađuju proizvodni objekti. Izgradnjom proizvodnih objekata stvaraju se nova radna mjesta pa se povećava zaposlenost. Na taj način se ostvaruju temeljni makroekonomski i politički ciljevi: rast bruto domaćeg proizvoda i rast zaposlenosti. Investicijama u obrazovanje i nove tehnologije povećava se složenost domaćih proizvoda, stvara se veća dodana vrijednost koja dodatno povećava bruto domaći proizvod zemlje a i plaće radnika. Investicije se trebaju financirati iz domaće štednje, odnosno, ukupne domaće akumulacije.

Manje razvijene zemlje, u koje spada i Hrvatske, u pravilu nemaju dovoljno vlastite akumulacije, kapitala, za financiranje investicija potrebnih za razvoj. Kada je zemlja otvorena prema inozemstvu, potrebni kapital za investicije može posuditi od tud. Za svaku investiciju pretvorenu u objekte mora se znati njena efikasnost i rokovi povrata, direktni i indirektni. Povrat uloženog kapitala mora biti veći od vrijednosti uloženih sredstava. Zbog investiranja uvozi se oprema i repromaterijal, pa se uvoz povećava više od izvoza i raste deficit trgovačke bilance. Razvojem, potaknutim investicijama, zemlja povećava svoju proizvodnju, svoju štednju i ukupnu akumulaciju pa tako smanjuje potrebu zaduživanja u inozemstvu. Razumni način zaduživanja i investiranja vodi zemlju kroz različita razdoblja koja se obično nazivaju: mladi dužnik, odrasli dužnik, zreli dužnik, mladi vjerovnik, odrasli vjerovnik i zreli vjerovnik. Dužina pojedinih razdoblja ovisi o postojećoj strukturi gospodarstva i strukturi investiranja. Ovakav način investiranja razvija zemlju u poželjnom pravcu i kroz određeno razdoblje pretvara je iz dužnika u vjerovnika. Nerazumno investiranje i zaduživanje uvodi zemlju u začarani krug inozemne zaduženosti iz koje se teško ili nikad ne može izvući.

Najveći broj zemalja u svijetu završi u ovom začaranom krugu. Posuđeni novci se ne ulažu u povećanje proizvodnih mogućnosti zemlje nego se uglavnom ulažu u neproizvodne objekte, spomenike, nepotrebnu infrastrukturu ili u objekte s dugim rokovima povrata. Zbog takve strukture investiranja, otplata duga stigne prije na naplatu nego što taj objekt zaradi te novce. Tada dug povećava sam sebe i bez novog zaduženja zemlja postaje sve zaduženija. Zemlja postaje odrasli dužnik onda kada postigne održivu ravnotežu u trgovačkoj bilanci s inozemstvom. To je znak da izgrađeni kapaciteti povećavaju domaću proizvodnju i povećavaju izvoz više od uvoza. Zemlja iz novostvorene proizvodnje može otplaćivati i smanjivati vanjski dug. Nakon otplate duga, kapaciteti nastavljaju proizvoditi, povećavaju nacionalni dohodak i nacionalnu štednju koja sada postaje veća od domaćih investicija. Počinje se ostvarivati suficit u odnosima s inozemstvom. Zemlja postaje zreli dužnik. U narednom koraku domaća akumulacija postaje veća od domaćih investicija i rate inozemnog duga. Stvara se višak domaće akumulacije koji se izvozi u inozemstvo i zemlja postaje mladi vjerovnik. Nakon desetak godina intenzivnog zaduživanja i investiranja i uzimajući u obzir današnje tehnologije, svjetsku strukturu tržišta, prosječne rokove investiranja i povrata, Hrvatska bi danas trebala ulaziti u razdoblje odraslog dužnika. Međutim, zbog strukture investiranja i trošenja u inozemstvu posuđenog novca, Hrvatska se još uvijek nalazi u razdoblju mladog dužnika. Budući da prije investirana i potrošena posuđena sredstva ne daju potrebni povrat, Hrvatska je ušla u situaciju da se vanjski dug uvećava i bez novog zaduživanja. Zaduženost se povećavala posljednjih godina a proizvodni kapaciteti se nisu paralelno povećavali. Dug se mora isplaćivati proizvodnjom iz postojećih kapaciteta. Iz nacionalnog dohotka treba podmirivati tekuću potrošnju i otplaćivati dugove. Otplate brže rastu nego nacionalni dohodak zbog čega će se smanjivati raspoloživi dohodak stanovništava i mogućnosti novih investicija. Očekivati rješenja od stranih investicija je pogrešno. Strani investitori, kao i svaki privatni investitor ima za cilj veći profit a ne razvoj države ili društveno poželjnu strukturu investicija u zemlji u kojoj ulaže. Radi dok je zadovoljan profitom, uz što manje troškove i sve veće prihode. Od stranog investitora se očekuje da donese znanje i tehnologiju, što je također u najvećoj mjeri pogrešno. Znanje i nove tehnologije treba donositi "društvo znanja" koje svojom politikom treba izgrađivati vlada.

Hrvatski vanjski dug je neodrživ zbog strukture njegove potrošnje. On će se teško servisirati ako se struktura sadašnjih i budućih investicija ne bude radikalno mijenjala prema proizvodnim i investicijama u društvo znanja. U zatvorenim, socijalističkim gospodarstvima rast duga iznad 20% ili 30% bruto domaćeg proizvoda smatrao se dramatičnim i opasnim za strane vjerovnike. Postojala je opasnost nemogućnosti naplate potraživanja ili nenaplate u cjelosti. U današnjim globaliziranim uvjetima, kada se strana osoba može bez problema uknjižiti na domaću imovinu, gornja granica duga nije više veličina bruto domaćeg proizvoda nego vrijednost nacionalne imovine. Ako se vanjski dug ne može platiti robama i uslugama domaće proizvodnje, onda će strani vjerovnik, direktno ili indirektno, naplatiti dug iz nacionalne imovine. Hrvatski vanjski dug kreće se prema 100 posto bruto domaćeg proizvoda. Zbog toga politika upravljanja vanjskim dugom i novim zaduženjima Hrvatske postaje prvoklasno političko nacionalno pitanje. Pitanja koja traže odgovor su: kako vraćati postojeći dug, kako se dalje zaduživati i u što ulagati?