Objavljeno u Nacionalu br. 707, 2009-06-02

Autor: Damir Radić

Film

Prozaična eksplozija glave

'Posljednja kuća nalijevo' je žanrovski horor, iako je veći dio filma sugerirao ozbiljne autorske namjere, čak i natruhe socijalne kritike u srazu trashera i bogatuna, a redatelj Iliadis je u nekoliko prizora uspio emanirati i nešto nalik čistoj poeziji

Damir RadićDamir RadićŽanr horora oduvijek je u sebi sadržavao po mnogima esencijalan mu element fantastičnog. Veliki obrat donijeli su na prijelazu 50-ih u 60-e filmovi "Smrt u očima" Michaela Powella i "Psiho" Alfreda Hitchcocka, koji su horor združili s trilerom i na tom temelju omogućili djelomični prelazak žanra iz nadnaravne u psihopatološku domenu. Korak dalje zbio se desetljeće kasnije, u eri mnogo izravnijeg prikaza nasilja, kad se pojavila generacija nezavisnih autora sklona povezivanju implicitne društvene kritičnosti i reljefnih slika užasa. Prekretnička je u tom smislu bila "Noć živih mrtvaca" Georgea Romera iz 1968., a u svojoj drastičnosti najreprezentativniji uratci "Posljednja kuća nalijevo" Wesa Cravena (1972.) i "Teksaški masakr motornom pilom" Tobea Hoopera (1974.). Potonja dva filma nastavljala su realističku liniju horora u temeljnom smislu odsustva fantastičnih elemenata (dok je prvospomenuti Romerov fantastični horor realističan, pa čak i dokumentarističan u smislu stilske izvedbe), a Cravenov je bio specifičan po uspostavi neskrivene intertekstualne veze s ni više ni manje nego kanoniziranim Bergmanovim remek-djelom "Djevičanski izvor" (1960.).

Nije to bio čudan postupak za jednog profesora književnosti i filozofije u njegovom debitantskom ostvarenju, no neobičan u umjetnički najčešće preziranom žanru, i to u njegovu ultraniskobudžetnom izdanju, a najavio je kako vrlo skori začetak postmodernističkog horor-triler ciklusa Briana De Palme na temu Hitchcocka, tako i mnogo kasnije postmodernističke bravure samog Cravena (s vrhuncima u "Novim noćnim morama Wesa Cravena" i trilogiji "Vrisak"). Dakle, priča "Posljednje kuće nalijevo", jednako kao priča "Djevičanskog izvora" temeljena na srednjovjekovnoj švedskoj legendi, govori o silovanju i ubojstvu nevine djevojke koja se otputila iz roditeljskog doma, a čiji krvnici igrom slučaja završe upravo u tom domu, gdje će postati ciljem osvete djevojčina oca kad zajedno sa svojom suprugom shvati da su namjernici kojima su pružili utočište odgovorni za strašno stradanje njihove kćeri. No dok Bergmanov film problematizira grijeh, kaznu i iskupljenje afirmirajući kršćansku duhovnost naspram barbarskog poganstva (koje međutim ne mora biti imuno na humanost, kao što pokazuju lik dječaka s grižnjom savjesti zbog zločina njegovih starijih kompanjona i lik zavidne bludnice koju tragična sudbina djevojke prosvijetli), Cravenov ostaje posve u sferi nagona, s primarnom namjerom otkrivanja "barbarskih" potencijala tzv. normalnog (obiteljskog) čovjeka u graničnim situacijama (česta tema filmova onog vremena).

Najveća je, međutim, razlika između dva filma u njihovim poetikama i izvedbama - "Djevičanski izvor" suptilan je rad istančanih emocija, vrsne slikovnosti i maestralne turobno-poetične atmosfere prožete tjeskobnošću, "Posljednja kuća nalijevo" poludiletantsko djelce snažne ikonoklastične motivacije i mjestimično lakrdijske humorne intonacije, povezane s nekim od najmučnijih prizora nasilja (scena silovanja) ikad viđenih na filmu. Upravo u toj, u lice gledatelja beskompromisno bačenoj mučnini violentnog ležala je fascinantnost Cravenova prvijenca, koji je otišao dalje i od Peckinpahove "orgije nasilja" u godinu ranije nastalim "Psima od slame". To je filmu donijelo kultni status trajnog kova, pa je u aktualnoj eri remakeova kultnih horora i on, posve logično, došao na red. Craven je produkcijski stao iza nove verzije i kao u slučaju ranijeg remakea još jednog svog kultnog uratka, "Brda imaju oči", angažirao mladog europskog režisera. Dok je za taj film izabrao Francuza Alexandrea Aju na temelju njegova prethodna hvaljenog horora "Haute tension" s junakinjama lezbijskih sklonosti, za novi remake odabrao je Grka Dennisa Iliadisa na temelju njegova hvaljena debija "Hardcore", također s junakinjama lezbijskih nagnuća. U neusporedivo boljim produkcijskim uvjetima od onih u kojima je svojedobno radio Craven, Iliadis je okupio kompetentnu tehničko-dizajnersku i glumačku ekipu, s jako dobrim opozitnim djevojačkim parom, nježnom i profinjenom djevicom Mari (Sara Paxton) te iskusnijom i erotski slobodnijom Paige (Martha MacIsaac), koje zahvaljujući slučajnom druženju s plahim vršnjakom Justinom (Spencer Treat Clarke) padnu u ruke njegove psihopatske trasherske obitelji - oca Kruga (Garret Dillahunt kao jedini, ali strašno važan promašeni glumački izbor), njegove družice Sadie (fascinantna Riki Lindhome koja je zaslužila više prostora) i strica Francisa (Aaron Paul).

Zločin nad Mari zajedničkim će snagama kazniti njezini imućni roditelji (Tony Goldwyn i Monica Potter kao najpoznatija imena casta), no ta stereotipno krvava završnica film odvodi na žanrovsko tlo prozaična aktualnog horora, s "epiloškom" scenom mikrovalne eksplozije glave kao posve nepotrebnom "larpurlartističkom" točkom na i. Šteta, jer veći dio filma sugerirao je ozbiljne autorske namjere, čak i natruhe socijalne kritike u srazu trashera i bogatuna, a Iliadis je u nekoliko prizora uspio emanirati i nešto nalik čistoj poeziji. Najzanimljivije (iako nedorečeno) u sceni u kojoj kamera prati Mari u trku prema crvenoj kućici jezerskog pristaništa i onda ju ispušta iz vida kako bi dopustila crvenilu kućice da u potpunosti preplavi ekran, te kad Mari traumatizirana silovanjem silazi u jezero koje kamera otkriva laganim hipnotičkim pomakom tvoreći oniričan ugođaj. Dovoljno da bi shvatili redateljev potencijal, premalo za pamtljiviji ukupan kreativni rezultat.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika