Iskusni kockari gotovo nikad cijeli ulog ne stavljaju na jedan broj, a ne čine to ni iskusni političari. Naime, i kocka i politika u svojoj biti su strateške igre, a dobar strateg rijetko će dopustiti da ishod cijelog rata ovisi o rezultatima jedne bitke. Ipak, upravo je to napravio predsjednik SDP-a Zoran Milanović, kad je veći dio stranačkih stručnih i financijskih resursa upregnuo u izbornu kampanju Ranka Ostojića u Splitu. Dok su pojedini SDP-ovi kandidati u ostalim dijelovima Hrvatske bespomoćno kukali kako im stranka ne želi pokriti ni troškove promotivnih letaka, Ostojić je organizirao velike i luksuzne predizborne skupove, angažirao pjevačke zvijezde poput Severine i preplavio televiziju svojim reklamnim spotovima - samo da bi na kraju uvjerljivo izgubio od Željka Keruma.

Ipak, ono što je u viziji Milanovića i njegovih suradnika trebala biti simbolički velika pobjeda u rodnom gradu premijera Sanadera, u konačnici se pretvorilo u gorak poraz. Figurativno rečeno, šef SDP-a od drveta nije vidio šumu, a takva zamagljena vizija stvarnosti SDP je vjerojatno koštala pobjede u nekim drugim dijelovima Hrvatske. Zato će ideja da se kompletni teret stranačkih izbornih ambicija povjeri kandidatu kao što je Ranko Ostojić, u budućnosti vjerojatno poslužiti kao novi faktor u jednadžbi izračuna Milanovićeve političke sposobnosti. Usprkos gospodarskoj krizi, gotovo nebrojenim korupcijskim aferama vladajućeg HDZ-a, studentskim i radničkim štrajkovima, oporbeni SDP danas nije ništa bliže osvajanju državne vlasti nego što je bio prije izbora. Taj zaključak jedina je valjana ocjena SDP-ovog izbornog rezultata, a kronična Milanovićeva nesposobnost da opoziciju pretvori u poziciju mogla bi u konačnici ostati njegova glavna politička ostavština.

Dakle, Milanoviću sve više prijeti opasnost da ostane upamćen kao političar koji nije znao osvojiti vlast, ali i kao političar koji to čak nije ni ozbiljno pokušao. Jer teško je naći drugi način kako objasniti ponašanje SDP-ovog čelnika tijekom posljednjih šest mjeseci. Dok je HDZ stenjao pod teretom gomile problema, SDP je šutio. Milanović je u rijetkim prilikama kad bi se pojavio na stranačkim događanjima okupljenima objašnjavao da će se HDZ sam od sebe raspasti i kako SDP samo mora biti miran, strpljiv i spreman preuzeti vlast kad se to dogodi.

Takva doktrina "politike vegetiranja", uskoro se pokazala kao običan "wishful thinking", bez previše doticaja s realnošću. Strategija se počela raspadati u onom trenutku kad je započela izborna kampanja. Sanader je neumorno hodao po Hrvatskoj, vrištao protiv komunističke opasnosti, otvarao nepostojeće građevinske radove i ceste koje vode od nigdje prema ničemu. Milanović je na takvu kampanju odgovorio dosadnim inicijativama poput kritike procedure izmjene Ustava, u javnosti se pojavljivao rijetko, a u Saboru još rjeđe. Takva mlaka SDP-ova kampanja, lišena bilo kakvog zanimljivog sadržaja rezultirala je time da birači, iako nezadovoljni, lokalne izbore nisu prepoznali kao prvi korak prema rušenju HDZ-ove vlasti. Dapače, za većinu njih razlike između te dvije stranke nisu vidljive, osim jasne distinkcije da jedna vlast ima, a druga je želi. Taj odnos, uz ovakvu politiku SDP-a, još dugo će ostati isti.

Nogometnim rječnikom, SDP-ov šef je danas centarfor koji ne zabija golove, ali usto ni ne trči, ne skače, niti se uopće bori da bi dobio loptu. On samo stoji na terenu i nada se kako će suparnik zabiti pet autogolova. U nogometu se tako pobijediti ne može, pa je poprilično izvjesno da se ne može niti u politici. S druge strane, poraze se uvijek može zakamuflirati statističkim podacima o najboljim rezultatima ikad i floskulama o konstruktivnoj oporbi.

Imajući to na umu, teško je žaliti članove SDP-a. Naime, koristeći istu onu platformu s kojom se već dvaput neuspješno natjecao na izborima, unutar stranke Milanović kontinuirano bilježi uspjehe. Na taj način, glasujući za čovjeka i koncept koji hrvatski građani očito odbijaju, u SDP-u pokazuju kako dominantan dio stranačkog članstva nema sposobnost da prepozna želje i potrebe birača.

Možda je preuranjeno, pa čak i ružno, reći da hrvatski birači ne žele Milanovića i SDP, ali nakon dva izborna neuspjeha u dvije godine, s popriličnom sigurnošću može se reći da ne žele ovakvog Milanovića i ovakav SDP. Stranka koja konstantno proklamira kako želi mijenjati Hrvatsku, prvo mora promijeniti sebe, pa makar to značilo da mora promijeniti i čovjeka koji je vodi.