Objavljeno u Nacionalu br. 709, 2009-06-16

Autor: Robert Bajruši

Interview

Mirando Mrsić: Humana misija esdepeovca s rebra

POZNATI HRVATSKI HEMATOLOG i saborski zastupnik SDP-a prisjeća se svojih kontakata s Ivicom Račanom i Anom Rukavinom, čije je zaklade osnivač i medicinski direktor, te načina na koji je ona senzibilizirala javnost o važnosti dobrovoljnog darivanja koštane srži

LIJEČNIK U POLITICI
Dr. Mirando Mrsić,
odnedavno pročelnik
Registra dobrovoljnih
davatelja koštane srži,
jedan je od kandidata
za budućeg ministra
zdravstvaLIJEČNIK U POLITICI Dr. Mirando Mrsić, odnedavno pročelnik Registra dobrovoljnih davatelja koštane srži, jedan je od kandidata za budućeg ministra zdravstva"Da nije bilo Ane Rukavine, nikada ne bismo uspjeli prikupiti toliki broj darovatelja koštane srži. Zahvaljujući njoj danas imamo više od 30.000 uzoraka i siguran sam da ćemo spasiti živote kako u Hrvatskoj tako i u svijetu", priča Mirando Mrsić, jedan od vodećih hrvatskih hematologa i medicinski direktor Zaklade "Ana Rukavina". Prije dva tjedna Mrsić je imenovan i pročelnikom Registra dobrovoljnih davatelja koštane srži, čime je na neki način, završena inicijalna faza akcije u koju su se - potaknuti bolešću novinarke Ane Rukavine - uključili deseci tisuća građana. Iako je jasno da je proces inicirala životna priča nekadašnje Vjesnikove novinarke, u organizacijskom smislu glavnu ulogu odigrao je njezin liječnik.


Mirando Mrsić rodio se 1959. u Splitu, a odrastao je u Podgori i Makarskoj. Nakon gimnazije otišao je na studij u Zagreb i sredinom 80-ih diplomirao je medicinu. Od 1985. zaposlen je na Rebru i, kako kaže, vjeruje da će u toj zdravstvenoj ustanovi ostati do kraja karijere. Paralelno s medicinskom gradi i političku karijeru, i na izborima 2007. ušao je u Hrvatski sabor kao zastupnik socijaldemokrata. Blizak je sa Zoranom Milanovićem baš kao što je to bio i s Ivicom Račanom. Uostalom upravo je Mrsić prije dvije godine liječio Račana, s kojim se zbližio u posljednjim mjesecima života tadašnjeg predsjednika SDP-a.
Jedan je od kandidata za budućeg ministra zdravstva, ali za sada je usredotočen na akciju prikupljanja koštane srži i pomoć oboljelima od leukemije.
ustrojavanje registra na načelima eu

NACIONAL: Koji je smisao registra dobrovoljnih davatelja koštane srži?
- Moj jedini cilj na funkciji pročelnika jest ustrojavanje registra na načelima Europske unije. Registar se skrbi o hrvatskim donorima koštane srži i hrvatskim pacijentima kojima je potrebna transplantacija koštane srži, ali moći će ga koristiti i oboljeli iz cijelog svijeta ako u njemu pronađu dobrovoljnog darovatelja. Naš registar je isti kao registri u Njemačkoj ili Americi, samo što smo, figurativno govoreći, išli od krova. Najprije smo pronašli donatore, a onda uspostavili registar, dok je uobičajeno postupak obrnut, i moj posao uglavnom je organizacijski i svodi se na to da sve bude savršeno i počne služiti pacijentima iz Hrvatske i svijeta. Već smo imali oko 15 zahtjeva za potencijalne darivatelje i vjerujem kako ćemo vrlo brzo, za manje od mjesec dana imati prvog darivatelja iz našeg registra.MIRANDO MRSIĆ sa Željkom Antunović, Ljubom Jurčićem i Ivom JosipovićemMIRANDO MRSIĆ sa Željkom Antunović, Ljubom Jurčićem i Ivom Josipovićem

NACIONAL: Kako to da do sada nije postojao registar?
- Formalno je registar osnovan 1996., ali u prvih deset godina skupili smo samo 154 darivatelja, 15 godišnje ili 1 do 2 mjesečno. To su uglavnom bili članovi obitelji oboljelih od leukemije. Kada imate tako mali broj darivatelja, registar vam nije ni potreban jer vrlo lako pretražite bazu i ustanovite odgovara li koji od donatora. Nije se očekivalo da će netko bez obzira na humanost i želju izgubiti cijeli dan da se na Rebru upiše u registar. Iz tih razloga mi smo sa Zakladom "Ana Rukavina" odlučili izići na ulicu, doći do građana i propagirati dobrovoljno darivanje koštane srži. Na početku je našu akciju pratila skepsa pa i upozorenja da se krv ne smije vaditi na ulici, nego isključivo u zdravstvenim ustanovama. Kritike su prestale kada smo na Jelačićevu trgu, uz apsolutno poštivanje svih principa dobre kliničke prakse, skupili tisuću uzoraka. Odlučili smo otići svagdje gdje postoji barem jedan donator i zato smo uzorke prikupljali na za naše prilike neuobičajenim mjestima kao što su otoci, privatni stanovi, tvornice, policijske postaje, vojni objekti, i tako smo uspjeli prikupiti više od 33.000 donatora.
dva načina darivanja koštane srži

NACIONAL: Navodno se radi o prilično bolnoj metodi za darivatelje?
- Baš i nije bolna. Postoje dva načina darivanja i oba su bezbolna. Kada se dariva koštana srž, tada darivatelje uspavamo i u operacijskoj dvorani po principima asepse iz zdjelične kosti izvadimo do 15 mililitara koštane srži po kilogramu. Tako da ja sa svojih 90 kila mogu darovati otprilike litru i 350 mililitara koštane srži, što je sasvim dovoljno za uspješnu transplantaciju. Darovatelji odlaze kućama već idući dan, i ako osjećaju laganu bol na mjestu odakle smo uzeli koštanu srž, dovoljno je uzeti blag analgetik ili antireumatik. Druga metoda je uzimanje matičnih stanica iz periferne krvi, i ta metoda je posve bezbolna. Postupak je sličan dijalizi, krv iz jedne ruke ulazi u aparat u kojem se centrifugira, uzimaju se matične stanice, a krv se kroz drugu ruku vraća pacijentu. Prije početka procedure darivatelji dobiju potkožni lijek koji stimulira matične stanice da iz koštane srži odu u perifernu krv. Sve je bezbolno, nema anestezije, ali dozlaboga dosadno, tako da davatelje uvijek upozorimo na to i predložimo im da donesu neku knjigu ili CD s muzikom ili filmovima tako da im brže prođe vrijeme. Kao i kod prethodne metode darivatelji nakon završetka procedure odlaze kući.

NACIONAL: Koliko ljudi u Hrvatskoj godišnje oboli od leukemije?
- Kada govorimo o akutnim leukemijama kod djece, godišnje imamo 30-ak slučajeva, a tu je i 60-70 novih odraslih pacijenata. Što se tiče drugih tipova leukemije, pojavi se između 50 i 60 novooboljelih, što znači da se godišnje u Hrvatskoj javlja oko 150 novih pacijenata.

NACIONAL: Je li povećana stopa preživljavanja?
- Leukemija je prije tridesetak godina bila smrtonosna bolest i svi koji su oboljeli, umirali su u idućih šest mjeseci. Napretkom medicine, a posebno razvojem transplantacije koštane srži ili perifernih matičnih stanica, preživljavanje približno iznosi pedeset posto. Ljudi koji žive pet godina nakon završetka liječenja praktično su izliječeni, i često mi se događa da me na ulici zaustave prolaznici i kažu "Dobar dan, doktore Mrsić, vi ste mi prije deset godina presadili koštanu srž, a danas eto normalno živim, radim, i imam ženu i djecu. Povremeno dođem na kontrolu, ali nisam bio već dulje vrijeme jer sam dobro."

NACIONAL: Možda je dojam subjektivan, ali čini mi se kako sada od leukemije obolijeva mnogo više ljudi u 30-im i 40-im godinama života.
- U prošlosti je leukemija bila bolest djece i starih. Danas djecu liječimo u 80-90 posto slučajeva, ali u dobnom smislu više nema pravila i leukemija se pojavljuje u svim dobnim skupinama. Ista je priča i s malignim limfomima koji su se javljali u kasnijoj životnoj dobi, a danas od njih obolijevaju i mlađe osobe, baš kao što je nekada karcinom jajnika bila bolest starih žena, dok u današnje vrijeme obolijevaju i 25-godišnjakinje.
iznenađujući interesMIRANDO MRSIĆ u Kliničkom bolničkom
centru Zagreb zaposlen je od 1985. godine;
snimljen ispred bolnice RebroMIRANDO MRSIĆ u Kliničkom bolničkom centru Zagreb zaposlen je od 1985. godine; snimljen ispred bolnice Rebro

NACIONAL: Jeste li iznenađeni interesom koji je izazvala bolest i kasnija smrt Ane Rukavine?
- Definitivno jest iznenađenje. Razgovarali smo negdje 6 mjeseci prije nego je došlo do ponovne pojave bolesti. Ana, koja je bila fascinirana djecom koja su se u isto vrijeme liječila transplantacijom, upitala me kako može pomoći i što napraviti da registar postane veći i da što više djece ima šansu za pronalazak svog donora. Kazao sam da trebamo ići u medijsku kampanju kako bismo popularizirali čitavu stvar, a Ana je to zdušno prihvatila. Kada sam razgovarao s Anom, zanimalo ju je koliki broj donatora mislim da ćemo skupiti. Odgovorio sam: "Ako skupimo dvije tisuće, bit ću potpuno zadovoljan." Na žalost bolest je bila brža i ponovo smo se vratili na početak. Jedina opcija bila je transplantacija koštane srži. I Ana je odlučila napisati pismo. To je jedno lijepo i iz duše napisano pismo, upravo kakvi su bili i novinarski tekstovi Ane Rukavine. To je pismo senzibiliziralo hrvatsku javnost. Ana nas je ostavila, ali je iza sebe ostavila pismo i želju tisuća građana Hrvatske da pomognu onima kojima je to najpotrebnije. Na komemoraciji u njenoj matičnoj novinskoj kući spontano smo odlučili, osnovat ćemo zakladu s jednim jedinim ciljem - unaprijediti registar i osnovati banku umbilikalne krvi. Kao što vidite, nakon dvije godine rezultat je takav da ga nisam u snovima mogao očekivati. Sada imamo više od 33.000 darivatelja u Hrvatskom registru dobrovoljnih darivatelja koštane srži, imamo i banku krvi iz pupkovine "Ana Rukavina" i to je definitivno Anina zasluga.

NACIONAL: Zbog čega ste se odlučili baviti rijetkim bolestima?
- To je jedno od područja mojeg interesa, a sve je počelo 2001., i to slučajno. Nama koji radimo na hematologiji povremeno su dolazili ljudi koji imaju Gaucherovu bolest, to su osobe kod kojih se najčešće bolest ne prepozna tijekom djetinjstva. Zbog jako natečene jetre i slezene jave se hematologu jer se sumnja da imaju neku malignu hematološku bolest. Upoznao sam nekoliko takvih pacijenata i zainteresirao se za to područje, iako je do tada u Hrvatskoj praktički bilo nepoznato. Smatralo se da tih bolesti nema u Hrvatskoj. U to vrijeme bolesniku ste mogli dati infuziju, izvaditi slezenu i čekati da bolest ide svojim tijekom, međutim, napretkom medicine stvari se mijenjaju. Treba zahvaliti SAD-u i Europskoj uniji koji su stimulirali farmaceutsku industriju da preko instituta nazvanog Orphan drugs (Lijekovi siročad) pokaže interes za rijetke bolesti. Definicija rijetke bolesti je da je to manje od pet bolesnika na 10.000 stanovnika, i donedavno takvi pacijenti nisu zanimali farmaceutsku industriju. To je kapitalizam, ide se za profitom i normalno je da se ulaže u lijekove protiv hipertenzije od koje boluju milijuni ljudi, a ne u lijek za dvadesetak pacijenata. Problem je ogromna cijena liječenja takvih bolesnika koja godišnje stoji oko 150.000 eura, i to doživotno. U to vrijeme 2002. uspjeli smo zdravstvenu administraciju uvjeriti da su to bolesnici kao i svi drugi, iako je njihovo liječenje skuplje. Samo da uzgred spomenem da su nekim od mojih bolesnika negdje krajem devedestih govorili da su preskupi za hrvatsko zdravstvo i da ih se neće liječiti. Srećom imali smo razumijevanja i od 2002. godine Hrvatska je jedinstvena zemlja izvan EU u kojoj su ti ljudi prepoznati i postoji volja za liječenje takvih bolesnika. Kao svojevrsno priznanje svemu što smo napravili u Hrvatskoj shvaćam i odluku Europske organizacije za rijetke bolesti (engl. European Rare Disease Organisation), kada me izabrala u 8-člani Upravni odbor kao jedinog člana koji nije iz Europske unije.

NACIONAL: Jednom prilikom ste izjavili kako ulazak u politiku za vas predstavlja izazov.
- Politika je slična medicini. U medicini dva i dva nisu četiri, a ako ste dobar liječnik i brzo donosite odluke koje su utemeljene na onome što znate, onda i stojite iza njih. Politika je slična jer morate slušati ljude oko sebe i onda donosite odluku, a privlačnost politike je i u tome što s njom neke stvari možete promijeniti. Kao socijaldemokrat vjerujem kako društvo možemo učiniti boljim za život građana. Obično volim kazati da nam treba evolucija umjesto revolucije, i da umjesto populizma, mi u SDP-u trebamo partnerstvo s građanima. Jasno da u svemu postoji i osobna ambicija jer ulazak u politiku bez ambicija nema smisla.OBITELJSKA IDILA Mirando Mrsić sa suprugom DianomOBITELJSKA IDILA Mirando Mrsić sa suprugom Dianom

NACIONAL: Kada ste odlučili ući u politiku?
- Aktivnije sam se počeo baviti 1997. sa željom da se poboljša situacija u zdravstvu. Sada se bavim i širim problemima, a ne samo situacijom u zdravstvenom sustavu.

NACIONAL: Bili ste liječnik Ivice Račana u posljednjim mjesecima njegova života. Kakav je bio vaš međusobni odnos?
- Uvijek smo imali dobar odnos. Duboko u sebi ću zauvijek nositi sjećanja na razgovore s Račanom, i uvijek kada se toga sjetim, imam jedan dobar, topao osjećaj. O njemu se misli kao nekome tko je bio neodlučan, a kroz naše razgovore sam shvaćao da su te naizgled spore odluke, zapravo bile vrlo promišljene. Ivica Račan je u politici bio poput vrhunskog šahista, i mogao je predviđati četiri ili pet poteza unaprijed, pa i cijelu partiju, dok mi ostali znamo potez ili dva. Gotovo na kraju njegova života još više smo se zbližili i vodili dobre razgovore koji su me ispunjavali zadovoljstvom. Satima smo razgovarali, uglavnom on, a ja sam poput učenika slušao i vraćao se godinama unatrag, jer Ivica je stvarno bio svjedok našeg vremena. Žao mi je jer je otišao prerano, mogao je puno dati i socijaldemokraciji, a u cjelini i Hrvatskoj.
subotnji ritual

NACIONAL: Zašto ste krajem osamdesetih otišli raditi u Ameriku?
- Bio je to izlet koji mi je pokazao kako to izgleda u Americi. Tada se u Hrvatskoj nisu radile transplantacije koštane srži izvan obitelji, nije bilo ni registra donatora, i pružila mi se prilika otići u Medical College of Wisconsin, International Bone Marrow Transplant Registry. Ostao sam godinu dana radeći na transplantacijama i registru, i bilo je to dobro iskustvo, posebno zato što u Wisconsinu i Milwaukeeju postoji mala kolonija hrvatskih liječnika s kojom sam se tada zbližio. Boravak u Americi pomogao mi je u znanstvenom smislu, ali i otvorio oči u smislu da sam shvatio da se u Hrvatskoj, osim u pogledu financija, može raditi jednako kvalitetno kao u SAD-u i Europskoj uniji. Kada je kod nas počeo rat, rekao sam da se vraćam u Hrvatsku.

NACIONAL: Vidim da na zidu držite poster Hajduka. Reklo bi se, pravi dalmatinski liječnik u Zagrebu.
- Hajdukovac sam kao i kolegica s kojom dijelim ured, samo što je ona Splićanka, a ja sam iz Makarske. Dalmatinac sam i razumije se da volim more i jedrenje, ali posebno obožavam boćati ili kako mi kažemo "idemo na buće". U Makarskoj ima jedna naša mala ekipa školskih prijatelja koji se skupimo u subotu i igramo na buće. To je jedna onako prava dalmatinska priča, s puno povišenih tonova, svađe oko toga čija je buća bliža, a ja toliko volim taj ritual da mi nije teško u subotu ujutro sjesti u auto, u Makarskoj odigrati jednu partiju i navečer se vratiti u Zagreb jer u nedjelju imam obveze. Ali to je moj način opuštanja.

Vrijedna akcija prikupljanja koštane srži

■ Saborski zastupnik SDP-a Mirando Mrsić prije dva tjedna imenovan je za pročelnika Registra dobrovoljnih davatelja koštane srži, a uvjerenja je da ta akcija ne bi postigla ni približno sličan uspjeh da novinarka Ana Rukavina nije javnosti poslala svoje osobno pismo u kojem moli za pomoć u borbi s leukemijom. Nakon toga javilo im se više od 33.000 dobrovoljnih davatelja, premda ih je do prije nekoliko godina u registru bilo tek stotinjak.

Vezane vijesti

Sindikati moraju popustiti ili se raskida kolektivni ugovor?

Sindikati moraju popustiti ili se raskida kolektivni ugovor?

Tisuće zaposlenih u javnom sektoru ostali su u šoku nakon vladine najave o ukidanju prava iz kolektivnih ugovora. No, prvotni šok koji je ministar… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika