Zoran FerićSpektakularna akcija hapšenja zloglasne sveučilišne profesorice D. M. T. odigrala se na Tuškancu, u četiri izjutra, dok ni pijetlovi još nisu zapjevali. U trenutku kad su policijski specijalci s dugim cijevima i maskama preko glave opkolili kuću opasne sveučilišne profesorice, spomenuta je zapucala na snage reda. Pozvano je pojačanje i krenulo se u rizičnu akciju opsade kuće. Lukava profesorica pucala je uvijek s drugoga prozora, i nisu zapravo znali gdje se nalazi u kom trenutku. Malo je pucala iz kuhinje, a onda se prebacila na zahodski prozorčić, odakle je ranila specijalca K. Š. da bi, nepunu minutu iza toga, sasula paljbu s prozora u potkrovlju. Na to je jedan od zapovjednika upozorio svoje momke: „Oprez, brža je od kobre." U jednom trenutku špricala je olovom po policiji sa krova, dok se u drugom javljala podmuklom pucnjavom iz podruma. Svladana je tek u kasnim popodnevnim satima, nakon što je stiglo pojačanje iz policijskih uprava širom zemlje.

Da je ovako izgledalo hapšenje poznate sveučilišne profesorice, duge cijevi, lisice i brojne policijske ekipe na početku akcije Indeks bili bi sasvim opravdani. Ovako, nisam baš siguran. Ekspertna skupina koju je imenovao Senat zagrebačkog sveučilišta, sastavljena od uglednih pravnika i sveučilišnih profesora trebala je razmotriti akciju Indeks sa stručne, pravne i etičke strane. Zaključak ekspertne skupine bio je da je akcija provedena zakonito, ali da su policijska pretjerivanja i kasniji medijski pristup profesorima ozbiljno narušili ugled sveučilišta. No, da idemo redom. Policijsko privođenje s dugim cijevima i lisicama je sasvim sigurno pretjerano u ovome slučaju. Međutim, samo hapšenje kraj je i vrhunac duge istrage i policija se je tu svakako malo zaigrala, a i važna je bila medijska pažnja ispletena oko čitavog slučaja. Ona je bila važna politici, ali dakako i policiji i to je svakako razlog pretjerivanja, kao što je to bilo razlog i većini spektakularnih hapšenja koja su na sudovima neslavno završila. No, tu ima i još nešto, o čemu nisam siguran da se vodilo računa, a što se ovako, poslije svega, prilično jasno vidi. Ma koliko pretjerana, ova policijska akcija je znak, jasan signal da se radi o opasnom kriminalu koji razara društvo te da su korumpirani profesori opasni kao i revolveraši. Naravno, ne doslovno, ali društveno u svakom slučaju, a kao i svaki jaki znak, to ima odgovarajući društveni odjek. Mnogi se više boje svoga lica u novinama, nego zatvora.

Time se, priznat ćemo, prilično efikasno utječe na klimu tolerancije prema korupciji. Ta slika u lisicama, na naslovnici, nekako je uvijek pred očima. A što se tiče ugleda sveučilišta, njega nije narušila policija, nisu ga opasno ugrozili ni mediji, nego upravo ljudi iz akademske zajednice. To su oni koji su prešutno dopustili da se korupcija nesmetano godinama odvija pred njihovim očima. Oni koji sami nisu bili korumpirani, ali ih odlikuje grijeh mlitavosti, nedjelovanja, prilagođavanja svemu, pa i potplaćenom kolegi s kojim se ide na kavu i ćaska o vremenu. A da se pri tome zna kako to stoji s naplaćivanjem njegovih ispita jednostavno zato što to zna cijeli fakultet, profesori, asistenti, studenti starijih godina, pa čak i brucoši. Svi sve znaju. I tako godinama, dok sve nije postalo nekako normalno. Krivi su oni koji su umirivali svoju savjest time da nije njihova stvar poduzimati ništa protiv korupcije jer imamo USKOK i policiju pa neka oni rade svoj posao, krivi su oni koji su svojom tolerancijom doprinijeli da korupcija postane normalna, krivi su roditelji koji su, očajni što im dijete ne uči, davali novac za prijemne i za ispite samo da to dijete nešto završi, a poslije će se valjda opametiti. Krivi su, dakle, svi oni koji su nešto mogli, a nisu jer bi sami sebi izgledali kao Kunderini konfidenti. Četrdeset godina jednog u biti represivnog režima sa sveprisutnom mrežom policijskih doušnika stvorilo je kod ljudi takvu odioznost prema policiji da su im miliji njihovi korumpirani kolege, nego USKOK-ovi istražitelji i policija. Jer, kolega je kolega, čovjek od krvi i mesa, čovjek kojemu trebaju nove zavjese za velike prozore u novome stanu, a i rolete na daljinski bi mu dobro došle jer ga muči reuma u rukama, ima staricu majku kojoj treba platiti toplice, a bome i dijete na školovanju u inozemstvu. Ljudsko biće uvučeno u pakao konzumerizma ima sijaset troškova i svaki dan očajava zbog sasvim konkretnih računa, za automobil, za skuter, za skupi sat, za putovanja, za namještaj, za nove pločice, za dizajnerski namještaj, svi su troškovi tako konkretni, a moral, javno dobro, ugled, pa i ugled sveučilišta tako su apstraktni.

Korupcija i uspijeva upravo zbog tog odnosa konkretnog i apstraktnog, čovjeka i morala, profesora i zakona, ljubaznog kolege i konfidenta bez lica s mikrofonom u džepu. To je najviše naštetilo akademskoj zajednici: pristojnost, tolerancija i kolegijalnost, a ne spektakularne policijske akcije i mediji skloni senzacijama. Korupciju dakle valja srezati tamo gdje nastaje, u klimi koja je omogućuje i svijesti koja je neprestano provodi, spremnost da se za nove pločice i dizajnerski televizor ugrozi u prvom redu dostojanstvo vlastite osobe, a onda i dostojanstvo struke.

Korupcija je kod nas postala rezultat psihologije mase koja dopušta pojedincu da se osjeti manje odgovoran i da prepisuje ponašanje drugih opravdavajući sebe samoga. Nevjerojatno je tužno što ti korumpirani tipovi kupujući sve te stvari, nastoje postati netko bolji, netko ugledniji, netko tko se na godišnjici mature može praviti važan da je uspio. Da bismo kao društvo barem djelomično uspjeli u borbi protiv korupcije treba dignitet čovjeka, struke i moral učiniti što konkretnijima, valja pokazati s jedne strane da korumpirani liječnici, profesori, činovnici ili političari nisu uspješni, nego tužne persone koje su čovjeka zamijenile za mikser i novi stolnjak, ali da nisu niti demoni, nego ljudi koji boluju od onoga od čega i sami često bolujemo: egoizma i pohlepe.