Renato BaretićNije li to neobično: u cijeloj Europskoj uniji desnica, čak i ona najdesnija, uživa sve veću popularnost kod birača, a kod nas, ma koliko službena Hrvatska strasno žudi za tom istom Europom, desnica, pogotovo ona najdesnija, niže fijasko za fijaskom. Em se ne može izboriti za izmjenu imena Trga maršala Tita (da ne bi bilo zabune - i ja sam za promjenu tog toponima, ali tek u "Trg Josipa Broza Tita", jer mi ovaj "maršal" zvuči odveć jazovački i hudojamski, a povratak na "Kazališni trg" ostavlja previše provincijalan dojam, kao da Zagreb i danas ima samo jedno kazalište) em hametice gubi na izborima, od parlamentarnih do lokalnih, em nije u stanju okupiti više od stotinjak istomislećih prosvjednika ni protiv gay-parade niti protiv koncerta Lepe Brene, iako joj je (desnici, ne Breni) prošla subota bila nevjerojatno poticajan dan za javno manifestiranje svoje multifobičarske i šovinističke mržnje...

Sve su to, naravno, vrlo dobre vijesti za hrvatsko društvo i njegovo opće zdravstveno stanje. Ali, ipak, postoje najmanje dva apsurda o kojima nam valja razmišljati dok je još na vrijeme. Prvi, apsolutno nedvojbeno, kaže kako je za anestetiziranje i marginalizaciju krajnje desnice u Hrvata najzaslužniji - Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, odnosno isti onaj čovjek koji je u zadnjoj izbornoj kampanji uporno tvrdio kako će svi ljeviji od njega i njegove stranke legalizirati narkomaniju i ukidati vjeronauk! Zvuči nevjerojatno u prvi mah, ali i brojke i slova govore isto: za europeizaciju i deradikalizaciju Hrvatske premijer Sanader učinio je neusporedivo više nego premijer Račan. Ne ulazim u Sanaderove motive i razloge, ali činjenica jest da je on s političke scene lukavo izgurao (ili pak brutalno izbacio, kako kojega) gomilu desničarskih zagađivača javnog prostora, i to uglavnom baš onih koji su zenite svojih licemjerno "domoljubnih" karijera dosegli u mandatu "lijeve" Račanove vlade. Sanader to, naravno, ne bi mogao tek tako izvesti da na Pantovčaku nije sjedio predsjednik s nepokolebljivim antifašističkim i antitotalitarističkim instinktom i impulsom. Ali ta činjenica samo još više priteže na Sanaderovu stranu vage: Mesić je, naime - ako je tkogod zaboravio - bio predsjednik i u Račanovo doba... Desnica je, dakle, manje-više sama prilično uspješno pomela "mangupe iz svojih redova". Barem one najeksponiranije.

U tom grmu leži uzrok drugoga od maločas spomenutih apsurda: iako "tvrda" desnica na očigled slabi, ljevica i dalje - ne jača. Vjerojatno zato što se i ona prilično uspješno riješila svojih "mangupa", onih odveć lijevih za toleriranje bandićizma i inih inačica tranzicijske socijaldemokracije. Vladimir Bebić i Ivan Ninić u kratkom su roku pretvoreni u političke marginalce, skoro pa redikule; u lijeve antipode Ljube Rojsa i Mire Tuđmana. Koliko su si za to oni sami krivi, a koliko je udjela imala mašinerija njihovih bivših stranaka i političkih istomišljenika s figom u džepu - procijenite sami. A za to koliko je sam SDP još uopće lijev, lepo prosim, pitajte g. Milana Fulira... Kako god bilo, napravili smo već i korak dalje od onoga što nas je najviše plašilo na samom početku višestranačja - od bipolarnosti. Politički je duopol, naime, debelo zaživio, ali ne ideološki nego onaj interesni. HDZ je vješto pasivizirao i skoro pa inkorporirao kompletan konzervativni dio političkog spektra, SDP je nešto slično napravio na lijevome (s time da je njemu taj posao bio osjetno lakši, budući da su neki logični saveznici, privučeni obećanim pekmezom, odmah pobjegli Sanaderu) i sad je stvar samo u tome tko će kontrolirati koji biznis i kome će pripasti koliki "zub". Bandić nije nikakav mangup u SDP-ovim redovima, niti je (to još manje!) ikakav stvaran protivnik HDZ-u. On je, jednostavno, poslovni partner i jednima i drugima, kako kad zatreba, baš kao što će to biti i novi gradonačelnik Splita. To što Milanović ne želi da mu gradonačelnik glavnoga grada bude tek statistički pokazatelj izborne uspješnosti, nego hoće i kontrolu nad Holdingom - to samo govori u prilog tezi da smo iz ideološkog evoluirali u korporacijsko društvo i da je kontrola nad (sve bezvrednijim, usput!) raspoloživim novcem jedini povod i uzrok političke ambicije. Nema više ni "kulaka", ni "odnarođenih elemenata", ni vragova ove ili one boje, niti "poštene inteligencije", sve je to sad isti čušpajz, u kojem poriluk daje malo svoga okusa krumpiru, a krumpir poriluku.

To, pak, što su europski glasovi skrenuli udesno, ne treba nas posebno brinuti. Europarlament je ionako, u velikom dijelu, zapravo odlagalište potencijalnog politički toksičnog otpada iz vlastitih parlamentarnih dvorišta. Sanader će, ako uopće ostane premijer do kraja mandata, sad opet malo taktički zadesničariti, premda za to i nema neke stvarne potrebe, budući da ne postoji nikakva kompaktna eurodesnica: svi su ti likovi ipak samo manji ili veći šoveni kojima je kolonijalizam najviši stadij internacionalizma. Zato je logično pretpostaviti da će nova Europska komisija - ma što Sanader činio - kako bi odmah po preuzimanju dužnosti pokazala odlučnost i nepristranost, u tijesnoj suradnji s Haagom zatražiti, ne znam, tuškanačke dnevnike Ane Francekove... I ništa se bitno neće promijeniti: business as usual, ruka ruku mije, you scratch my back, I'll scratch yours, tko će kome ako ne svoj svome... U Uniju, jasno je, nećemo ući tako skoro, a kako će nam biti doma, to ovisi, čini se, isključivo o suradnji studenata i seljaka. Te dvije izigrane društvene skupine trenutno su jedine koje se više ne daju prcati u zdrav mozak i, bez obzira na individualne političke preferencije svojih pripadnika, predstavljaju jedinu alternativnu opciju iz koje se, tko zna, možda može izroditi i neka nova politička paradigma. Hrana i znanje ključne su čovjekove potrebe, nisu li? Ne izvučemo li se uz njihovu pomoć iz ovoga čušpajza, ne znam uz čiju ćemo.