IZ RUSIJE S LJUBAVLJU Za Nabiullina kritičari tvrde da na sceni plijeni 'strastvenošću, scenskim šarmom i vrhunskom tehnikom'Temperamentni baletan Azamat Nabiullin, novi 31-godišnji prvak HNK baškirsko-tatarskog podrijetla, dobio je godišnju nagradu "Oskar Harmoš" za glavnu ulogu Colasa u romantičnom baletu "Vragolasta djevojka", koji je u koreografiji Vladimira Dervianka, prvaka moskovskog Boljšoj teatra, premijerno izveden u proljeće u HNK u Zagrebu. "To je veliko priznanje za moj trud, a pokazuje da i ostali cijene moj rad", komentirao je nagradu simpatični i komunikativni Nabiullin, koji je došao u Split 2004. iz Sankt Peterburga gdje je u Državnom akademskom baletnom kazalištu plesao sve najvažnije baletne uloge klasičnog i neoklasičnog repertoara, u "Labuđem jezeru", "Orašaru", "Trnoružici", "Giselle" i "Spartaku". U siječnju ove godine preselio se u Zagreb gdje mu živi supruga Ana-Marija Šir, violistica u orkestru HNK, i odmah je uskočio u najzahtjevnije role, a kritičari su pisali da na sceni privlači "strastvenošću i vrhunskom tehnikom".

"Nedavno sam se vratio iz Londona s audicije za ulogu Rudolfa Nurejeva u filmu koji snima BBC 4 o Margot Fonteyn", rekao je Azamat Nabiullin. "Bilo je 200 kandidata iz cijele Europe, a ja sam ušao u drugi krug nakon što sam zadovoljio stroge kriterije poslavši im snimke svog plesa, zatim fotografije - profesionalne i životne, te videokasetu na kojoj sam čitao tekst. Zatim sam pozvan u London gdje sam glumio s partnericom ispred kamera u četiri velike scene. Na kraju je u najužem izboru ostalo nas dvoje - ja i poznati nizozemski glumac Michiel Huisman, koji je na kraju izabran. Iako sam od casting ekipe dobio dobre kritike, on je izabran jer je profesionalac - glumio je u više od 50 filmova, primjerice, u Verhoevenovoj 'Crnoj knjizi', prikazanoj prošle godine u Veneciji. Na kraju su mi rekli da ćemo ostati u kontaktu."AZAMAT NABIULLIN sa suprugom Ana-Marijom, violisticom u HNK, i kćeri Aleksandrom
Azamat Nabiullin je rođen 1978. u Sibaju, malom uralskom rudarskom gradiću u Baškiriji, ruskoj saveznoj državi i domovini Rudolfa Nurejeva. Roditelji Zilja i Arslan su baškirsko-tatarskog podrijetla i prije njegova rođenja živjeli su u Ufi, glavnom baškirskom gradu od 2 milijuna stanovnika. No njegov je otac prije njegova rođenja premješten u Sibaj gdje je bio dekan medicinskog fakulteta. Baletom se ondje bavio od osme godine, a tamo su ga otkrili i pedagozi znamenitih baletnih škola koji obilaze zemlju tražeći talente. "Rekli su mi da pozovem roditelje na razgovor i tada me je majka pitala jesam li siguran da želim život baletnog umjetnika", kaže.

"Bio sam apsolutno siguran i tako sam se s deset godina preselio u Ufu gdje sam nastavio školovanje na Baletnoj akademiji Rudolfa Nurejeva." Prvo je angažiran u Baškirskom državnom opernom i baletnom kazalištu, a onda se preselio u Sankt Peterburg gdje je osam godina plesao sve važne uloge u Državnom akademskom baletnom kazalištu. I tamo je bio zapažen po "umjetničkom dojmu i zavidnoj tehnici".
"Zapravo imam više tatarske nego baškirske krvi", objašnjava Nabiullin. "Tatari su jako temperamentan narod i imaju vruću krv. Nadareni su za pjevanje i ples, imaju svoju kulturu i folklor tako da i ja osjećam ples u sebi. Ples je dio mojih gena." U Sankt Peterburgu ga je zapazila Almira Osmanović, ravnateljica splitskog baleta, koja ga je pozvala da u Splitu otpleše ulogu Basilija u baletu "Don Quijote" u koreografiji njezine prijateljice Valentine Ganibalove s kojom je Nabiullin često surađivao u Rusiji. "Otišao sam u Split misleći da ću samo otplesati tu ulogu, međutim, kad sam stigao u Dalmaciju, odlučio sam ostati", kaže. "Ionako sam htio otići u Europu, a već sam položio i audiciju u Češkoj. No u Splitu su mi ponuđeni dobri uvjeti. Tu sam otplesao mnoge glavne uloge, od Princa Siegfrieda u 'Labuđem jezeru' preko Romea u 'Romeu i Juliji' do Oberona u 'Snu ljetne noći'." NABIULLIN KAO PRINC u 'Labuđem jezeru' Dereka Deanea, s gošćom Erinom Takahashi
Na pitanje kako se prilagodio životu u Hrvatskoj, odgovorio je kako život nigdje nije lagan, a osobito plesački. "Rusija ima visok kriminalitet, život je nesiguran, ljudi su agresivni tako da vas na cesti mogu napasti i opljačkati, a razlike u standardu među ljudima sve su veće", objašnjava. "S druge strane, Rusija ima veliku i dugu kulturnu tradiciju i Rusi ne mogu živjeti bez književnosti, teatra i baleta. Plesači teško žive, a mnogi dodatno rade i kao taksisti. Dok sam živio u Sankt Peterburgu i plesao u Državnom akademskom baletnom kazalištu, često sam odlazio na razne gaže u druga kazališta ili plesao u nekim koncertnim programima kako bih popravio kućni proračun. Štedio sam za stan, a kako je Rusija u to vrijeme imala visoku inflaciju, novac nisam držao u banci nego kod kuće. I tada su me opljačkali - odnesena mi je cijela ušteđevina! Bio sam zgromljen i osjećao sam se užasno. Pet mjeseci živio sam na cesti, kao beskućnik, jer nisam imao gdje spavati, no naučio sam sve trikove preživljavanja stekavši raznovrsna iskustva, koja su mi kasnije pomogla u kreiranju likova. Umjetnik mora imati veliko unutrašnje bogatstvo i proživjeti sve emocije, od težine boli i tuge do radosti življenja kako bi ih mogao reproducirati na sceni. U to mi se vrijeme činilo da život nema perspektive i razmišljao sam o odlasku u Europu."

Iz Splita je uskakao u baletne uloge u zagrebačkom HNK, primjerice, u "Orašaru" i "Don Quijoteu", a kad mu se pružila prilika da se preseli u Zagreb, kaže, odmah ju je prihvatio. "Tu mi je živjela supruga Ana-Marija, koju sam upoznao na jednom od tih gostovanja, a osim toga volim velike gradove. Ana-Marija svira violu u orkestru zagrebačkog HNK, a potječe iz kazališne obitelji - njezina majka Gordana Marić bila je solistica u HNK, a djed Zlatko Šir operni pjevač, te profesor pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. To je bila ljubav na prvi pogled. Neko vrijeme bili smo prijatelji, no kad smo shvatili da smo izgubljene polovice jedne cjeline i da ne možemo živjeti jedno bez drugoga, Ana-Marija je došla k meni u Split gdje sam pripremao ulogu Romea u baletu 'Romeo i Julija' Yurija Vamosa. Nakon dva mjeseca odlučili smo se tajno vjenčati, no morao sam otići po dokumente u Rusiju pa je vjenčanje na kraju ispalo javno."PLES ZA PAMĆENJE Azamat Nabiullin s Pavlom Mikolavčić u 'Vragolastoj djevojci

"Balet je moj život", objasnio je Nabiullin svoj odnos prema baletu. "Balet traži tako veliku žrtvu da često nemam vremena ni za obitelji, a spavanje ne doživljavam kao užitak nego kao odmor, koji će mi omogućiti da sutra otplešem ulogu. No volim svoju profesiju i to shvaćam kao dio posla. Imam dobru kondiciju i veliko iskustvo - naučio sam nositi glavne uloge od početka do kraja predstave, pa u suradnji s pedagogom jednostavno pripremim svaku ulogu." Nabiullin najviše voli ulogu Albrechta u baletu "Giselle", a posebno rolu Spartaka u istoimenom baletu, koju je koreografirao Leonid Jakobson, po njemu jedan od baletnih genija 20. stoljeća. "Zaljubljen sam u Jakobsonove koreografije, a tu sam ulogu, koja traži glumački potencijal, karakter i temperament, plesao u Sankt Peterburgu. Ne volim uloge koje je dovoljno otplesati i na kraju se nasmiješiti. Volim dramske uloge, u kojima ima života, strasti, intriga, emocija, ljubomore i smrti u kojima mogu izraziti svoj tatarski temperament. A takve uloge je stvarao Jakobson! On je inzistirao na razradi karaktera i iskazivanju skale emocija u svim ulogama, bez obzira na njihovu važnost na sceni.

Kad sam se u Zagrebu oženio i dobio kćer Aleksandru, a prošle godine i hrvatsko državljanstvo kao istaknuti umjetnik, moj je život dobio novu dimenziju. Iako sam gostovao u mnogim europskim kazalištima, Hrvatska je postala moja zemlja. I jako mi je drago što sam dobio hrvatsko državljanstvo kao istaknuti baletni umjetnik. Bilo je zlih jezika koji su govorili da se želim oženiti Ana-Marijom zbog državljanstva ili trudnoće, što je bila apsolutna laž. U Zagrebu je život mirniji, situacija stabilnija nego u Rusiji, a mentalitet sličan i ovdje sam sretan", zaključio je Nabiullin.