Pola godine prije isteka drugog mandata Stjepana Mesića, može se dati konačna ocjena, a ona glasi - Hrvatska je u ovom desetljeću imala dobrog predsjednika, koji je na unutarnjem planu zagovarao neupitne demokratske reforme, a u inozemstvu svoju državu i njezine građane predstavljao na dostojanstven način.

Predsjednik Mesić je predstavljao važan politički korektiv - u okviru bitno reduciranih ovlasti kojima je raspolagao - a neke odluke kao što je bilo brzopotezno umirovljenje skupine bahatih generala koji su se pokušali igrati vojne hunte, sačuvale su demokraciju u Hrvatskoj.

Doista je zanimljivo vidjeti kako je kritičar svojeg prethodnika Franje Tuđmana i politike koju vodi Katolička crkva, maksimalno rezerviran prema politiziranim mitovima poput Bleiburga, zagovornik suradnje s Haagom i normalizacije odnosa sa Srbijom, po svim ispitivanjima javnosti, punih deset godina najpopularniji hrvatski političar. Unatoč eksplicitnim antinacionalističkim stajalištima i optužbama kako svojom politikom izdaje nacionalne interese, za Mesića je na izborima glasalo dvije trećine birača, a to znači i dobar dio onih koji su desne orijentacije.

Ovo je samo dio argumenata koji idu Mesiću u prilog, zbog čega se već sada njegov predsjednički mandat može ocijeniti vrlo uspješnim. Što god radio nakon što 2010. napusti Pantovčak, ostat će zapamćen po ovim strateškim odlukama.

I dok za većinu hrvatskih političara problem predstavljaju njihova prošlost i sadašnjost, za Stipu Mesića to bi mogla biti njegova budućnost. Iz kronološkog kuta on je 75-godišnji senior, ali u političkom smislu Mesić je i dalje hiperaktivan. Dok većina Hrvata još na pragu pedesetog rođendana mašta o mirovini, Mesić poput kletve doživljava i pomisao na mirne penzionerske dane, igranje s unucima i poneko prisjećanje na minulih dvadeset godina, koje su uvelike obilježili njegovi potezi.

Navodno ga na odlazak u mirovinu nagovara i supruga Milka, ali čini se da njezine riječi odlaze u vjetar.

A sve zato jer predsjednik Mesić smatra kako ljevica nije iskoristila priliku da pobijedi HDZ, i počne sređivati nagomilane probleme, od gospodarstva i korupcije pa do dovršetka pregovora s Europskom unijom. Mesić ne voli Sanadera, ali također je razočaran Milanovićem i Čačićem. On je uvjeren kako lijevi centar slabo radi, i vrlo je teško prognozirati pobjedu na idućim parlamentarnim izborim. S druge strane, za njega glasa dvije trećine birača, i uvjeren je da bi konfederacija stranaka kojoj bi bio na čelu, uspjela pobijediti ili barem presudno utjecati na sastavljanje buduće izvršne vlasti.

Problem je, međutim, to da bivši političari, baš kao i bivši sportaši, brzo padaju u zaborav. Postoji svojevrsna nostalgija prema njihovom političkom djelovanju, ali birači su rijetko motivirani uspomenama. Osim toga, u Hrvatskoj se etablirala nova generacija političara u dobi od 35 do 50 godina, i kakvi jesu da jesu, zaslužuju svoju priliku. Starija životna dob donosi iskustvo, no nitko ne treba gerontokraciju.

Zato bi Stipe Mesić, kao neosporni moralni autoritet, možda ipak trebao poslušati Milku.