Srećko JurdanaPotpuno neočekivano “unaprijeđenje” Vladimira Fabera proizvelo je zadnjih dana značajnu dozu čuđenja u svijetu. Ne događa se često da se ravnatelja policije koji je riješio seriju teških zločina, i s razlogom uživa reputaciju jednoga od najboljih policajaca u državi, preko noći pretvara u četvrtoga državnoga tajnika u MUP-u, izrijekom zaduženog - da ne bi bilo zabune oko njegovih novih ovlasti - za komunikaciju s Europom. Tomislav Karamarko, ministar policije, ostavio je blijed dojam objašnjavajući publici na press-konferenciji kako je prilagodba policije europskoj regulativi iznimno važan posao, na kojem će Faberova stručnost posebno doći do izražaja. Te priče maloj djeci za laku noć mogao je uštedjeti i sebi i slušaocima. Da bi olakšao atmosferu, upustio se i u nogometnu metaforiku, zaključujući kako je Faber s položaja centarfora premješten na položaj prednjeg veznog. To bi značilo da se Faberu udvostručuje potreba za trčanjem na igralištu, iako je cijela operacija smjene evidentno izvedena s ciljem da se Faberu dijapazon kretanja smanji.

U aktualnom slučaju Karamarkova uloga specijalno je osjetljiva. Preuzeo je policiju u kritičnome društvenom trenutku zajedno s Faberom, koji je bio i njegov izbor za ravnatelja. Javnost je pozdravila njihova imenovanja, i shvatila ih - bona fide - kao signal da se pravosudno-represivni sustav napokon pokrenuo u smjeru profesionalizma i depolitizacije. Uhvatili su ubojicu Ivane Hodak - iako su taj slučaj zadnjih dana počele opterećivati nove dubioze - a poseban dojam ostavili su brzim i vrlo efikasno izvedenim hvatanjem pojedinih članova skupine koja je izvela ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića. Vladimir Faber je, prije imenovanja za ravnatelja, u Osijeku solidno obavio istražni posao oko Glavaša, i omogućio pravosuđu - odnosno Ivi Sanaderu kojem je to bilo važno zbog internih i eksternih razloga - da pokrene procese “garaža” i “selotejp”. U svakom slučaju, gospodin Faber došao je na položaj kao jaka profesionalna osoba s javnim ugledom, koja uživa specijalno povjerenje i premijera i ministra, da bi s tog položaja danas bio maknut preko noći i bez bilo kakvoga obrazloženja.

Okolnosti Faberove smjene kompromitantne su za ministra Karamarka. O ravnatelju policije morao bi odlučivati on, a pokazalo se da o njemu definitivno odlučuje premijer, koji ministra pritom iskorištava kao figuru koja mora javno braniti njegove kadrovske intervencije, iako se s njima intimno ne slaže. Štoviše, u toj obrani nije mu bilo dopušteno ni da jednu riječ progovori o razlozima za Faberovu transverziju, iako su mu oni nesumnjivo poznati. Bio je naprosto prinuđen na usvajanje hadezeovske dogovorene retorike, kojom se gospodin Faber predstavlja kao policijski genij bez straha i mane, dužnosnik vrijedan divljenja, i hladno izostavlja elementarno objašnjenje zašto se onda miče ako je toliko kvalitetan i podoban. U takvim uvjetima ministar policije morao bi javno ponuditi ostavku, ali to je potez koji bi opasno ugrozio premijera, i ministar ga nije bio spreman povući.

Sanadera ugrožavaju seljaci, ostavkom mu prijeti Pankretić, odlazi mu Dragan Primorac, i da je na sve to još i gospodin Karamarko zauzeo tvrdo principijelan stav, premijerova situacija postala bi turbulentna do granice neizdržljivosti. Na njegovu sreću, ministar je odigrao svoju ulogu po pravilima iz partijskih priručnika, i omogućio gospodinu Sanaderu da eliminaciju Fabera iz zone istražnoga utjecaja provede bez većih potresa u svojoj upravljačkoj strukturi. To je osnovno čemu premijer zapravo teži: da vlast nad svim vitalnim segmentima u državi, policijom i pravosuđem svakako, koncentrira u svome uredu, i da pritom ne izazove reakcije koje bi mogle bitno ugroziti njegovu shemu. Zašto je smijenio Fabera? Po mnogo čemu sudeći, neposredan povod je policijsko istraživanje afere Rončevićevih kamiona, koju vodstvo HDZ-a želi pomesti pod tepih jer u njoj ima financijskih stvari koje ne može uvjerljivo objasniti. Bitan element je, međutim, u tome da Sanader zapravo ne želi autonomnu policiju koja će, ne obazirući se na njegove želje i sugestije, istraživati sve ono što po opisu zadataka istraživati mora. Ne; Sanader će dovesti jakog čovjeka poput Fabera u trenutku kad ga na to prisili stanje javne sigurnosti, i smijeniti ga čim ovaj pomisli da se standardna psihologija odnosa politike i policije doista promijenila. Neka policija predano radi svoj posao, ali glavni arbitar u definiranju tog posla - ostaje premijer.

Gospodin Faber je svoje “unaprijeđenje” prihvatio mirno i hladnokrvno, tvrdeći pritom da se ponaša kao legalist. Legalist bi bio i da je kazao zašto ga smjenjuju, ali to mu iz razumljivih razloga ne pada na pamet. U cijelom slučaju zanimljiva je, međutim, i pozicija Stipe Mesića, kojeg je Sanader uspješno marginalizirao pri donošenju odluke. Predsjednik države kratko je - post festum zapravo - izjavio da se protivi Faberovoj smjeni, da ne zna razloge za nju, i bio je njome, kako se čini, iznenađen jednako kao i svi drugi izvanjski promatrači. Trenutak smjenjivanja korespondira - možda ne slučajno - s posjetom kineskoga predsjednika, što Mesića svakako ograničava u angažmanu na internim stvarima. Suočen je sa svršenim činom. Sanader je demonstrirao - ili obnovio - svoju vlast nad policijom ne samo preko Faberove smjene, nego i posrednim slabljenjem pozicije Tomislava Karamarka koji se percipirao kao prilično blizak Mesiću, a Sanaderov autoritet u internom kadrovskom pitanju prihvatio je bez pogovora. Uglavnom: gospodin Faber pade uz hvalospjeve, Sanaderova karavana ide dalje.