Zoran FerićDo prije nekoliko desetljeća bilo je normalno da učitelji tuku učenike. Šamar lijevo, šamar desno, ravnalom po glavi i nogom u stražnjicu: “Marš kući pa nauči.“ Danas postaje normalno da učenici i studenti tuku profesore. Profesor na Fakultetu političkih znanosti dr. sc. Tonči Kursar 10. lipnja je treći put napadnut i dobio je letvom po leđima. Prvi napad dogodio se još u ožujku, kad je nepoznati napadač profesora Kursara polio bijelom bojom. Prije toga profesor je bio izložen prijetnjama i verbalnom maltretiranju. Kako je počelo, sljedeće godine čitat ćemo po crnim kronikama: “Profesor Tonči Kursar napadnut 53. put. Pretučen živom jeguljom. Policija suzila krug sumnjivaca.“ Rektorat će po njemu nazvati godišnju nagradu za najpremlaćivanijeg profesora, a majke će plašiti neposlušnu djecu: “Dobit ćeš ko Kursar.“

A DOTAD ĆE ON biti temeljito isfliskan, izudaran, načupan i popljuvan. Svaki put policija će suziti krug sumnjivaca. I nikom ništa. Jer kad strada strogi profesor za vrijeme ispitnih rokova, s priličnom dozom sigurnosti može se pretpostaviti da su napadi povezani s nekim studentom. Kad se pak eliminiraju oni koji su prošli, a malo bolje pogleda tko je pao najviše puta, krug će se još više suziti. Ali da bi se to dogodilo, morali bi profesori u ovome društvu imati potpuno drukčiji status. Trebali bi ih smatrati ozbiljnim ljudima, a ne spadalima i bokcima koji žive od crkavice i hrane se vjerovanjem da u ovoj tužnoj zemlji znanje ipak nešto znači. Trebalo bi se vratiti dvadesetak godina unatrag i vidjeti kakav su status imali profesori u političkom sistemu koji nam danas žele prikazati kao demonsku diktaturu ili kao smiješnu karikaturu. U to vrijeme bilo je neusporedivo više dostojanstva, iako je čovjek zbog vica mogao zaglaviti u zatvoru.

ZNANJE SE CIJENILO PUNO VIŠE. Ne možemo krivnju za to svaljivati na učenike i studente generalno, jer su oni itekako pokazali svoju političku zrelost na nedavnim prosvjedima. Učenici kad su se pobunili protiv državne mature, a studenti kad su blokirali fakultete kako bi znanju i onima koji ga žele vratili dostojanstvo. Taj je prosvjed bio protiv naplaćivanja znanja i on je bio za opće dobro. Obrazovanje je danas u tolikoj mjeri izgubilo dostojanstvo da se studentski prosvjed artikulirao i protiv toga gubitka. Ali što može o dostojanstvu reći triput napadnuti profesor? Pogotovo kad se zna da je vjerojatno prebijen jer je strog, jer cijeni znanje i objektivnost i jer želi da studenti, kad polože njegov ispit, uistinu nešto i znaju. Ono što bi, po svemu sudeći, trebao biti rutinski posao policije, nije učinjeno. Čak ni u javnosti nije bilo previše odjeka tog događaja. Prenijeli su vijest novine i portali, reagirali su dekan FPZ-a i rektor, ali stječe se dojam da javnost nije baš znatiželjna kad se radi o prebijenom profesoru. Nije bilo oštrih javnih apela, rasprava po medijima i uopće tog nekog javnog glasa koji bi upozorio na slučaj.

JEDAN SVEUČILIŠNI PROFESOR PRETUČEN JE DRVENOM LETVOM PO LEĐIMA, a oko svega lebdi tako sablasna tišina, da mi se čini kao da smo svi skupa već na groblju, i to usred mrkle noći. Jer, na vijest o prebijanju sveučilišnog profesora trebali bismo svi nekako dignuti svoj glas, budući da je to pokušaj da se na najbrutalniji način dokine znanje kao argument prolaska ispita na fakultetu, a onda i znanje i kompetencija u svemu drugome. Trebali bismo dignuti glas upravo zato što u ovoj državi postoji tako drastičan manjak kompetencije, na svim razinama, i taj nas manjak kompetencije i to neznanje muči kao društvo možda u istoj onoj mjeri kao što nas muči pokvarenost i korupcija. Glupost i neznanje mogu učiniti i više zla nego lopovluk. A ovakvim postupcima gluposti i neznanju pokušava se dati legitimitet.

U ČITAVOJ STVARI NE TREBA ZANEMARITI i to tko po svoj prilici stoji iza napada. Naime, osoba koja studira na Fakultetu političkih znanosti bit će politolog, profesor ili novinar, bavit će se medijima i društvom, a upravo je jedna takva osoba, ili osobe, spremna na mučki fizički pritisak. Prilagođava se suvremenim društvenim trendovima, reklo bi se. Jer, premlaćivanje je u trendu. Tuku homoseksualce, direktore banaka, javnih poduzeća, novinare, tuku djecu po ulici, tuku metalce i pankere, navijači tuku druge navijače, tuku Rome i crnce, posvuda oko nas netko bude prebijen. Kad se probudite ujutro, obavite WC i pristavite kavu, već je netko prebijen. Još od prošle noći. Dok perete zube ili se tuširate, nekoga vjerojatno tuku. Tuku nekoga i dok se tramvajem vozite na posao i kad na poslu pijete kavu. Do pauze već su pretučena tri čovjeka, a do kraj radnog vremena pet. Dok se vraćate kući s posla, možda tuku profesora kojemu ste s povjerenjem prepustili svoje dijete jer vam se čini pouzdan i pošten čovjek. U kolikoj je mjeri fizički obračun dio i naše visoke politike mogli smo pročitati u subotu u velikom intervjuu što ga je za Jutarnji list dao potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva Damir Polančec, povodom pregovora o privatizaciji brodogradilišta.

Na pitanje o tome podižu li se na pregovorima u Bruxelesu tonovi, bude li svađa, malo težih riječi, potpredsjednik vlade odgovara: „U jednom sam trenutku rekao jednom pregovaraču da ne dao bog da ga sretnem na ulici kad ne budem potpredsjednik vlade. Bolje da prijeđe na drugu stranu ulice.“ Je li ministar pregovaraču u Bruxellesu prijetio silom? To nije rečeno direktno, ali i ovako zvuči dovoljno strašno. Je li mu mislio opaliti ćušku, ili dati nogom u jajca? Ne kaže se, ali sama činjenica da nam potpredsjednik vlade može tako nešto reći u novinama i pri tome očekuje da to bude simpatično ili da ga reprezentira kao sposobnog i tvrdog pregovarača, govori nam o općoj atmosferi koja o tom pitanju u nas vlada. Moraju li pregovarači Unije dolaziti na sastanke s našim ministrima u pratnji tjelohranitelja da ministar Polančec nekoga ne sretne nasamo, recimo u muškom zahodu? Uglavnom, kad se sve to ovako sagleda uopće se ne moramo čuditi što je profesor na Fakultetu političkih znanosti pretučen. Bila je to možda neka vrsta prakse za uspješnu poslovnu ili političku karijeru, nešto kao seminar. Možda bi ubuduće stvarno trebalo da svaki student Fakulteta političkih znanosti organizira nečije premlaćivanje. Tek toliko da se vidi je li sposoban za profesionalni život u Hrvatskoj.