"Kako siješ, tako ćeš i žeti", možda je i najprikladnija poruka za čelnike Hrvatske udruge poslodavaca koji su se proteklih tjedana kontinuirano u javnosti žalili zbog činjenice da im država za njihove usluge i proizvode ne plaća na vrijeme. Jer upravo su poduzetnici oni koji su tijekom posljednjeg desetljeća u Hrvatskoj stvorili izopačeni ekonomski sustav u kojem je poslovanje s državom ključ financijskog uspjeha.

U takvom okruženju gdje je, uz pomoć pravih ljudi, moguće jednu ciglu prodati po cijeni dvije, jedan radni sat zaračunati kao pet, a bofl robu utopiti kao vrhunsku tehnologiju, rasli su hrvatski privredni divovi. Umjesto da gospodarstvo financira državu, država je financirala gospodarstvo, a plaćanje ceha takve politike je u formi golemog vanjskog duga prepušteno budućim generacijama. Ipak, danas država više nema novca, a proizvod velikog broja hrvatskih poduzetnika nitko osim nje ne želi kupiti. Situacija se okrenula, država majka u trenutku se preobrazila u državu maćehu.

Točnije, država će maćeha biti samo nekima. Sva licemjernost vladajuće politike vidljiva je ovih dana na primjeru poljoprivrednika i građevinaca. I jedni i drugi godinama su živjeli od proračunskog novca. Jednima je politička vlast iz godine u godinu bezuvjetno garantirala otkupnu cijenu njihovog proizvoda, a drugima omogućavala goleme količine novih poslova, bez obzira na realne potrebe i mogućnosti. U takvim okolnostima ni jedni ni drugi nisu poslovali u normalnom tržišnom okruženju, nisu morali brinuti o racionalizaciji troškova, uvođenju novih tehnologija ili novih znanja. Dapače, cijenu njihova rentabilnog poslovanja plaćali su porezni obveznici.

Jedni i drugi danas su u problemima. Novca u proračunu više nema, kao ni prostora za zaduživanje. Njihove proizvode nitko drugi ne želi kupiti, barem ne po cijeni koju traže. Spas je ponovno u državi. Jedni je pokušavaju osigurati izlaskom na ulice, drugi tihim lobiranjem, jednima će država pomoći, drugima neće.

Naime, gotovo simultano s pokušajima Vladinih pregovarača da što je moguće više odgode isplatu dodatnih poticaja domaćim poljoprivrednicima, premijer Ivo Sanader ukazao se u Podgorici i tamo izjavio kako će njegova vlada pomoći hrvatskoj građevinskoj kompaniji Konstruktor da osigura sva financijska jamstva za realizaciju velikog projekta gradnje autoceste u Crnoj Gori. Ukratko, to znači da će se Vlada založiti kod neke od domaćih banaka da kreditira Konstruktor s više stotina milijuna eura. Dobre su šanse da će to biti upravo Zagrebačka banka, već poslovični financijer Sanaderova ekonomskog intervencionizma.

Takav razvoj događaja u javnosti je okarakteriziran kao golemi uspjeh hrvatske građevinske industrije, no rijetki su se zapitali zašto će Konstruktor dobiti pomoć, a poljoprivrednici ne. Zašto će Vlada posredovati da se stotine milijuna eura s ionako osiromašenog hrvatskog financijskog tržišta odliju za financiranje projekta smještenog u stranoj zemlji, s rokom profitabilnosti od tridesetak godina? Koliko bi manjih hrvatskih tvrtki s tim sredstvima moglo preživjeti recesiju? Je li ta sredstva država mogla utrošiti da plati dio nepodmirenih dugovanja?

Vlada na ta pitanja odgovore nije dala, ali to ne čudi, jer nitko od nje to nikad nije ni tražio. Selektivni intervencionizam, u kojem država jednima baca pojas za spašavenje dok druge potapa, jednima sređuje kredite, drugima ne plaće, o jednima skrbi a o drugima ne brine, već je odavno postao temeljna ekonomska doktrina u Hrvatskoj. Od nje su gotovo svi poduzetnici u jednom trenutku imali koristi, pa je danas poprilično licemjerno žaliti se zbog državnog neplaćanja. Da su se u prošlosti više brinuli oko toga kako da svoje članove natjeraju da ne posluju s državom i rade na tržišnim principima, možda danas ne bi jednom tjedno hodočastili na Markov trg i preklinjali ministra Šukera da im prepusti koju kunu.