Renato BaretićBlago otpuhujući nakon nedjeljnog ručka (baš na 61. obljetnicu objavljivanja Rezolucije Informbiroa, to sam tek navečer doznao!) već nakon nekoliko razmijenjenih rečenica o Slovencima, punac i ja našli smo se pred pitanjem: a što bi Tito napravio da je danas na Sanaderovom i Mesićevom mjestu? Kako bi odvratio Ljubljani i Bruxellesu na sve te kible licemjerja kojima nas se otamo već pola godine zasipa? Prvo bi, pretpostavljam, podsjetio Sloveniju da je lijepih 45 godina i njezino geslo bilo "Tuđe nećemo, svoje ne damo" (usput - to je geslo također hrvatskog porijekla, posvojeno od braće Radić) te ju upitao - zbog čega ga danas mijenja? Što bi to sad svoje dala za pedalj tuđega?

Zatim bi, slutim, hladnom i formalnom ljubaznošću zamolio EU da prihvati prijedlog Zagreba i do daljnjega zamrzne sve pregovore o pristupanju Hrvatske Uniji. Ukoliko EU ne pristane - okej, Hrvatska ih zamrzava jednostrano, jer ovo što se sada događa uistinu nisu nikakvi pregovori nego besmisleno i besplodno mrcvarenje, a Hrvatska u ovim teškim vremenima ima i pametnija posla. Treće, otvorio bi nanovo Goli otok za sve koji bi Sloveniji, sasvim mimo međunarodnog prava i svih dosad proklamiranih europskih načela, dali i decilitar mora. Četvrto, raspisao bi referendum o ZERP-u. Peto, smislio bi dobar povod da na Brijunima ugosti najprije Putina, a onda i Obamu. A tko zna - ej, Tito je to! - možda i obojicu u isto vrijeme! Pritom bi javno obznanio kako namjerno nije zvao ni Merkelicu ni Sarkozyja ni Browna ni Berlusconija ni Barrosa niti Bildta, jer se htio sastati samo s uistinu važnim svjetskim liderima. S Putinom bi reanimirao plan o Družbi Adriji, uz neka poboljšanja postojećih prijedloga (dakako, riječ je o poboljšanjima kojima bi se Europsku uniju plinom moglo ucjenjivati još efikasnije) a Obami bi ponudio desetak hrvatskih turističkih odredišta za dvotjedni oporavak američkih ratnih veterana na povratku iz Iraka i Afganistana, uključivo i njihove obitelji, all inclusive. S obojicom bi na izletu (naravno, osobno upravljajući gliserom, u pratnji nevjerojatnog osiguranja i uz prethodnu najavu Ljubljani) malo povrijedio slovenske teritorijalne vode... Koji tjedan potom pošao bi u posjet Manmohanu Singhu, premijeru Indije, tek toliko, prijateljski, da mu poželi dobro zdravlje (čovjek zimus operirao srce, nije to mala stvar) i kratko porazgovara o bilaterali, poglavito gospodarskoj te ispriča dvije-tri zgodne anegdote s nedavnog susreta sa Hu Jintaom. A tamo negdje oko Božića organizirao bi summit pod nazivom "Zašto uopće želimo u Europsku Uniju", na kojem bi, uz vođe država iz regije, posebno mjesto imali premijerka Islanda i predsjednik Turske... Tako bi to - velim: pretpostavljam - napravio Tito. Ali Tito je bio mačak, a Mesić i Sanader su, trenutno, samo poslovični miševi iz one Mačekove čuvene izreke o malima, velikima i stolu. Oni i njihovi timovi nisu u stanju izvesti nikakvu kontru po boku, oni se iznuruju petljanjem po sredini igrališta, oni promašuju zicere i jedanaesterce, oni dižu ruke i bijesno traže od suca da odsvira penal čak i dok im protivnički bek iz solo-prodora po praznom terenu zabija u rašlje. Njihova moć da Hrvatskoj u međunarodnim odnosima daju neku važnost ravna je vanjskopolitičkoj moći kakvu su u svoja doba imali, ne znam, Dušan Dragosavac ili Stanko Stojčević. Ili pak Zdenko Škrabalo i Frane Vinko Golem, svejedno. Oni samo znaju proizvesti dojam o vlastitoj proaktivnosti i bivanju "korak ispred", ali badava im dojam kad se na nj nitko bitan ne obazire.

I u Titovo je doba cvala korupcija, i tad je pravosuđe radilo pod šapom politike, i tad su brodogradilišta bila tek fiktivno rentabilna, i tad je bilo neriješenih i prešućivanih poratnih zločina (debelo stravičnijih nego u Domovinskom ratu, nemojmo se zezat) i ozbiljnih devijacija u poimanju demokracije, ali svaka se Titova riječ itekako osluškivala i analizirala s obje strane željezne zavjese. I tako desetljećima. I nitko ga se, kao Mesića i Sanadera danas, nije usudio prcati zbog nekih tamo katastarskih čestica Prdežan, Bezveznjun i Dvorištinčići. Čak ni Staljin, a taj je bio ipak pinkicu jači od Pahora, Türka, Bildta i Barrosa. Zajedno, naravno...

Jasno mi je da Zeitgeist, duh vremena, nije isti sad i onomad, da su kriteriji evoluirali i da bi Tito danas odgovarao (što bi bila najblaža točka haške optužnice) i zbog rušenja mosta na Neretvi, ali me malo brine to što Hrvatska, unatoč zdravorazumskim argumentima i benevolentnim, proeuropskim i prodemokratskim prijedlozima, ne uspijeva probiti birokratski zid. Ako se Slovenija političkim autizmom toliko silno trudi biti antipatičnom cijeloj Uniji, a Hrvatska se poziva na same temelje te Unije - zašto je Bruxellesu i dalje važno kršiti vlastita načela? Je li u pravu Doris Pack kad sumnja da je problem granice sa Slovenijom samo izlika za odgađanje prijema Hrvatske u EU? Ako jest - kako otkriti razlog zbog kojeg Europa želi držati Hrvatsku što duže izvan svojih granica? Tko to tamo misli, koji to strateg, da će, ako Hrvatska bude primljena, šteta za Balkan i Uniju biti veća nego ako nas nastave ponižavati kršeći vlastite principe? Ili obrnuto - koja je korist za Balkan i Uniju ako se u Hrvatskoj, izvana, sustavno podgrijava ne samo euroskepticizam, nego i čisto antieuropejstvo? Nije valjda da nas planiraju ponovo iskoristiti kao paintball-playground za svoje diplomatske i mirotvoračke team-buildinge? Zašto su nas onda primali u NATO?! Ne znam odgovore na ta pitanja, nisam ja Tito. Znam samo odgovor na pitanje što bi u ovoj situaciji napravio Tuđman. Ništa, naravno. On ni do ove faze pregovora ne bi uspio doći. Ne bi ni htio. Zato nam danas i jest ovako kako nam je.