Objavljeno u Nacionalu br. 711, 2009-06-30

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Smrt glazbenika većeg od glazbe

Michael Jackson bio je crnac koji je izgledao kao bijelac, muškarac ženskih crta lica, istovremeno i starac i dijete. Srušio je sve što smatramo čvrstim i sebe pretvorio u nešto dovoljno amorfno da izazove planetarnu nelagodu

Zoran FerićZoran FerićUmro je Michael Jackson, čovjek koji je strastveno htio postati netko drugi, a neočekivano je postao svi mi. Napustila nas je pop ikona koja je nedvojbeno obilježila kraj 20. i početak 21. stoljeća i to ne samo svojom glazbom i svojim upečatljivim nastupima, čak ni milijunima fanova razasutima po čitavom svijetu kamo dopire televizija, nego upravo svojom neobičnom ličnošću koju ne mogu ignorirati čak ni oni koji su ravnodušni prema njegovoj glazbi. Michael Jackson obilježio je suvremenu kulturu kao što ju je svojedobno obilježio Salvador Dali, umjetnik koji je bio puno više od slikara, čovjek koji je sam bio svoje najmonumentalnije djelo. Tako je i Michael Jackson bio daleko više od glazbe: paradigmatična persona koja u sebi krije najvažnija obilježja kulture našega doba.

Pa kao što su Brando, James Dean i Marilyn puno više od glumaca, i na jasan su način ugrađeni u našu sliku svijeta, tako je i Michael Jackson već za života na značajan način utjecao na ono kako ćemo se sjećati 20. stoljeća. Upravo zato njegova je smrt datum, kao što je postao datum dan kad je poginuo James Dean, ili kad se otrovala Marilyn Monroe. Jackson je čovjek koji se na nevjerojatan način poigrao s najvažnijim uporištima vlastitoga identiteta, otvarajući nove prostore i, na neki način, stvarajući nov odnos između pojedinca i društva. Ovaj je vižljasti glazbenik svojom pojavom, više intuitivno nego programski, narušio sve ono što smo duboko u dvadesetom stoljeću smatrali dovoljno čvrstim uporištima vlastita identiteta.

Svojom potrebom da postane netko drugi stvorio je neku vrstu fluidnoga identiteta, čovjeka koji želi biti Diana Ross, ili Elvis Presley, a jedino što mu sjajno uspijeva je uvijek i u svakom trenutku biti neponovljivi Michael Jackson. Potreba da čovjek izađe iz samoga sebe i po potrebi mijenja svoj identitet seže valjda do u početke civilizacije, ali je tu mogućnost ljudsko biće po prvi put na drastičan način dobilo upravo krajem prošloga stoljeća. Ne radi se, dakako, samo o tome da su socijalne barijere postale znatno propusnije, nego su i lice i tijelo, kao najmarkantniji pokazatelji nečijega identiteta postali u dovoljnoj mjeri promjenjivi. Boja puti i lice doživjeli su tokom njegova života drastične promjene.

A upravo tu osuđenost na lice i put Michael Jackson je negirao na prilično drastičan način i upravo je to stvar koja je kod ljudi s jedne strane izazivala veliko zanimanje, a s druge ozbiljnu nelagodu. Bio je ličnost koja i previše jasno ruši sve ono što smatramo čvrstim i samoga sebe pretvara u nešto dovoljno amorfno da izazove planetarnu nelagodu. U Americi se nakon velike priče o emancipaciji i rasnoj jednakosti, odjednom pojavio pjevač koji iz slike u sliku, iz emisije u emisiju, polagano napušta obilježja svoje rase i gotovo na očigled postaje netko drugi. Priča o čovjeku koji izdaje crnu Ameriku obilazi svijet izazivajući ozbiljne nedoumice. Tko je on? Crnac ili bijelac? Je li to što čini izdaja, koncept ili naprosto ludilo? Teško ga se može svesti i definirati jer je naprosto nesvodiv. No, klizanje iz rase u rasu nije, dakako, jedino Jacksonovo drastično napuštanje uporišta. On nije samo crnac koji izgleda kao bijelac, on je i muškarac koji je sve intenzivnije dobivao ženske crte lica. Međutim, nije ni tradicionalni transseksualac na kakve je svijet već navikao. I u tom smislu on je nešto posebno i nesvodivo, kao da pleše u nekom praznom prostoru između svjetova. I zato je njegovo lice sve više izgledalo kao nešto nestvarno. Dakako, ni taj čudan prostor između muškog, ženskog i transseksualnog nije kraj Jacksonovih napuštanja uporišta. S vremenom, on polagano gubi i svako obilježje godina i na neki čudan način izgleda bezvremeno. Kao što se izmjestio iz rase, spola i lica s kojim je rođen, Michael Jackson izmjestio se i iz vremena. Pogotovo je to jasno dolazilo do izražaja u kasnijoj fazi života, kad su se pojavili ozbiljni problemi s njegovim licem. U isto vrijeme on izgleda i kao starac i kao dijete, a neobičnost toga spoja duboko nas uznemirava, kao da se na našim ekranima i na fotografijama u magazinima odjednom utjelovila ona strašna slika Doriana Graya. Uz to, on se i ponaša kao dijete, a veliko bogatstvo omogućuje mu da stvori svoj Neverland i doista živi kao dijete i s djecom. No, njegova infantilnost, koja je izazivala u javnosti možda i najviše nedoumica zbog optužbi za pedofiliju, zapravo je svojstvena čitavoj našoj civilizaciji. Recimo, danas kad hoćemo nešto saznati o čovjeku antike i možda doživjeti nešto od toga veličanstvenog svijeta, idemo na Akropolu i gledamo Partenon.

U budućnosti će ljudi koji budu htjeli saznati nešto o životu i kulturi našega doba posjećivati Neverland ili Disneyland. Neobaveznost i lakoća crtanih likova, nevažno je radi li se o Petru Panu ili Mickeyju Mouseu, najbolje nam pokazuju ideal kojemu teži ova civilizacija kiča koja iz svoga fokusa panično nastoji maknuti ozbiljnost smrti i težinu stvarnosti. A najvažnije je, možda u svemu tome, da se suvremeni čovjek makne od bilo kakvih čvrstih uporišta, a broj nestvarnih svjetova u kojima možemo živjeti množi se iz sekunde u sekundu; elektroničke igre i televizija proizvode toliko sadržaja da nam u potpunosti mogu zamijeniti ono što smo nekada zvali stvarnim životom. I mi, dakako, živimo u svom Neverlandu i samo ponekad komuniciramo jedni s drugima, preskačući granice nepostojećih svjetova. I mi se želimo mijenjati i gledajući emisije kao što su recimo "Pod nož" možda razmišljamo i o korekciji nosa. I mi želimo raditi na sebi, postati bolji, pretvoriti se u neki od likova iz vlastite mašte. I mi se, skupljajući oldtimere, figurice vojnika ili memorabilije iz ratova, silno želimo vratiti u djetinjstvo i negirati vrijeme. Michael Jackson je samo sve to učinio prvi i pretvarajući se u junaka nestalnosti i amorfnog, polako je postajao naš suvremeni predak. Evoluciju čovjeka od prošlog četvrtka bi trebalo prikazivati ovako: primati, neandertalac, homo sapiens, Michael Jackson.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika