JOSIP LUCIĆ namjerava ostati na čelu GS OSRH do kraja mandata, iako je krajnje vrijeme da na čelo vojske dođu svježe i stručnije snageHrvatska vojska mora pretrpjeti kadrovske i organizacijske promjene u idućih godinu dana, jer dosadašnji model upravljanja, koji se do ulaska u NATO najviše oslanjao na improvizaciju, više ne može opstati. "Improvizaciji je odzvonilo i ovakvo stanje se još može održati do konca godine, ali poslije će zbog naraslih zahtjeva prilagodbe NATO-u nastati veliki problemi i pukotine, a Hrvatska vojska neće moći odgovoriti obvezama koje proizlaze iz članstva", priznao je nedavno za Nacional visoki vojni dužnosnik. Posljednjih mjeseci HV je sve sličniji paradnoj i prigodnoj manifestacijskoj organizaciji koja protokolarnim aktivnostima prikriva upravljačke, kadrovske i stručne nedostatke koji sve više izlaze na vidjelo nakon ulaska u NATO.
U vojsci postoji linija zapovjedanja, ali ne i linija odgovornosti. Teški propusti poput katastrofalne pripreme protupožarne sezone i nemarnog održavanja letjelica se toleriraju. Nabava i modernizacija oružanih snaga više su plod spleta okolnosti, nego sustavnog promišljanja u vojnoj organizaciji. Na najprestižnije školovanje u SAD-u šalju se časnici koji su po svemu trebali biti neperspektivni, a i radili su suprotno Zakonu o obrani, kao general Jozo Miličević. Važni strateški dokumenti kojima će se redefinirati ciljevi oružanih snaga u budućnosti, a trebali su već biti gotovi ove godine, i dalje ne postoje. Strateški pregled obrane, Dugoročni plan razvoja oružanih snaga, Strategija obrane neće biti gotovi ove godine, a trebali su. U vrijeme kad se pokreću veliki projekti modernizacije i opremanje unutar oružanih snaga očekivalo bi se da za to postoje i brojni timovi koji vode takve projekte. Međutim, četiri inženjera vode četiri projekta istodobno, što dovodi do kašnjenja, nervoze i stanja koje je sve bliže njihovu odlasku iz oružanih snaga. Govorilo se da će na tim poslovima biti angažirani i visoki umirovljeni časnici, ali od toga nema ništa.

Glavni stožer oružanih snaga nema dovoljno stručnih i kvalitetnih kadrova, a ono što i vrijedi na sve načine pokušava otići u vojnu diplomaciju. Osim samo nekolicine najviših vojnih časnika s civilnom naobrazbom, uz vojnu, što je pravilo u NATO-u, svi hrvatski visoki časnici su na razini Zapovjedno-stožerne i Ratne škole završene u Hrvatskoj. Ako su i završili fakultet u civilstvu, to se dogodilo još 90-ih. Načelnik Glavnog stožera Josip Lucić, nažalost, nema ništa od visokog vojnog obrazovanja, a od civilnog je završio kineziologiju. Takvi su časnici vrlo kruti u razmišljanju, ograničeni na vrlo usko područje djelatnosti i bez širine i vizije, nisu skloni civilnom školovanju i stvaranju druge profesionalne karijere, te stoga osim redovnih dužnosti i zbog nedostatka kvalitetnog sustava koji upravlja njihovim karijerama vode brigu isključivo o tome kako se i kome dodvoriti radi promicanja i napredovanja.
U takvom sustavu nekritički se odnose prema svemu o čemu najviši vojni vrh raspravlja, poslušno klimaju glavom i tako si krče osobni probitak. Takav način upravljanja oružanim snagama u sklopu NATO-a ne može egzistirati. Nema sumnje da Hrvatskoj vojsci nedostaje nova svježina i energija u upravljačkom dijelu, i to na najvišim razinama. Dugogodišnja vladavina načelnika Glavnog stožera generala zbora Josipa Lucića ostavlja sve više traga na njegovim najbližim suradnicima. Nacional je ovih dana doznao kako je javna tajna u Glavnom stožeru da je Lucićev zamjenik general pukovnik Slavko Barić spreman napustiti oružane snage do konca godine čim doktorira, jer smatra da način na koji Lucić radi i vodi oružane snage više nije model koji može egzistirati u sklopu hrvatskog članstva u NATO-u. Međutim, Lucić ne pomišlja na odlazak nego je sklon ostati do konca mandata još četiri godine. Očito smatra da je nezamjenjiv ili, kako je jednom rekao novinarima u Bruxellesu, da se još uvijek nitko od hrvatskih generala nije nametnuo politici i nije dovoljno politički mudar da ga može zamijeniti.KOPNENA VOJSKA Zbog dobre pripremljenosti za misiju ISAF vrijedi za najbolji rod

Činjenica jest da su hrvatski vojnici u međunarodnim mirovnim misijama najvrjednije što u ovom trenutku Hrvatska vojska ima, ali to je prije svega rezultat međunarodne vojne suradnje sa SAD-om i obuke koja se provodi u profesionalnim postrojbama, iskustva vojnika iz Domovinskog rata te vojne diplomacije. Kakav je mentalni sklop većina hrvatskih generala u trenutku kad je Hrvatska ušla u NATO ilustrira i primjer od prije tri mjeseca.

Povodom ulaska u NATO brigadni general Nikola Škunca izdao je zapovijed 2. travnja 2009. postrojbama Zapovjedništva za potporu da češće puštaju glazbu, ne navodeći koje vrste, ali i da podignu na višu razinu vojničko ponašanje, pozdravljanje, brijanje, šišanje, te da se odjenu u čistu i urednu odoru, kao da dosad nije bilo tako. Ovih mjeseci u oružane snage se slijevaju stotine stranica NATO-ovih dokumenata na engleskom koje treba dobro proučiti. Međutim, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti časnici u Glavnom stožeru HV-a koji tečno govore engleski i koji si bez ičije pomoći mogu prevesti što piše u dokumentima. Da se kojim slučajem provede testiranje znanja engleskoga kod visokih časnika HV-a, od čina brigadira naviše rezultati bi bili porazni. Kvalitetna selekcija pri odabiru visokih časnika za upućivanje na prestižno školovanje ne postoji, jer da postoji, načelnik Glavnog stožera general zbora Josip Lucić ne bi predložio general bojnika Jozu Miličevića, kojem je ovo već drugi put da ide u Ratnu školu. Osim toga, na školovanje je trebao biti poslan časnik razine brigadir - brigadni general, a ne general bojnik. Miličević je po svemu onome što je radio posljednjih deset godina trebao biti proglašen neperspektivnim, jer je više bio na bolovanjima i neraspoređen nego što je sudjelovao u bilo kakvim važnijim procesima u razvoju Oružanih snaga. Ovakav primjer ne daje puno nade onima koji marljivo rade i čekaju svoj red za usavršavanje. U HV-u ne postoji sustav upravljanja karijerama. Umjesto toga, važno je biti nečiji igrač i pripadati klanu uz čiju će se pomoć pronaći kakva prazna kućica pri kadroviranju.

Koliko je vojska organizacijski nesposobna, pokazalo se na primjeru katastrofalne pripreme protupožarne sezone vojnih letjelica. U najmanju ruku se očekivalo smjenjivanje odgovornih ili smanjenje njihovih plaća kao opomena drugima. Međutim, načelnik Glavnog stožera general zbora Josip Lucić nije učinio ništa u vezi s tim, kao da se ništa nije dogodilo. To mu nije prvi put da štiti svoje podređene kad zabrljaju.
Već duže od godinu dana dva helikoptera Mi-8 ne mogu poletjeti, jer su s remonta iz Azerbejdžana došli neispravni motori za njih. Lucić zna tko je i na koji način sastavljao ugovore i bio nositelj aktivnosti u ime HV-a, ali ništa ne poduzima nego čini sve da dozna tko informacije plasira u medije. Obično zagalami na podređene kad ga predsjednik i premijer pitaju što se dogodilo s letjelicama u pripremi protupožarne sezone, ali sve ostane samo na galami. Na čelu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva od njegova osnutka nalaze se isključivo bivši piloti helikoptera.

Slavko BarićZbog čega je to tako i zašto Glavni stožer na čelu s Lucićem nije ništa učinio da pripremi neke od visokih časnika lovačke borbene avijacije za mjesto zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, nitko nije suvislo odgovorio. Ako ni zbog čega drugog, promjena bi dobro došla da se barem prividno razbije helikopterski lobi koji je popunio sva rukovodeća mjesta u zapovjednom lancu HRZ-a, pa tako lakše štiti traljavo održavanje protupožarnih zrakoplova u prvom stupnju održavanja, nabavlja skupocjenu zrakoplovnu opremu kojom se ne služi, jer nema obučenih ljudi i slično. Međutim, pravi problemi za zrakoplovstvo tek dolaze odluči li se Hrvatska za nabavu višenamjenskih borbenih zrakoplova. Stanje u Ratnom zrakoplovstvu održava se i na popularizaciju vojnog poziva za pilote. Sudeći po ovogodišnjim rezultatima natječaja za upis kandidata na Fakultet prometnih znanosti za smjer vojnog pilota, Hrvatska bi uskoro mogla ostati bez njih. Ove se godine na natječaj javilo samo 75 kandidata, za razliku od ne tako davnih vremena, kad se na natječaj javljalo i više od tisuću kandidata. Da stvar bude gora, nitko od 75 kandidata nije zadovoljio liječničke kriterije, pa je ovo prva godina u kojoj nema ni jednog kandidata koji bi nakon četverogodišnjeg školovanja postao pilot Ratnog zrakoplovstva.
Kad je MORH lani na adrese proizvođača zrakoplova odaslao zahtjeve za informacijom o njihovu proizvodu i održavanju, dobio je od nekih posve jasne odgovore kako će hrvatska strana, između ostalog, morati imati od 300 do 600 osoba spremnih za obuku kojom bi se naučili održavati zrakoplove. U sadašnjem trenutku u Hrvatskoj nema toliko ljudstva kad je u pitanju i civilno i vojno osoblje za održavanje. Iz Zrakoplovno-tehničkog centra u posljednjih je godinu dana otišlo dvadesetak inženjera s rukovodećih položaja na vlastiti zahtjev uz otpremnine.

Svaki od zapovjednika u Zrakoplovno-tehničkom centru mogao je spriječiti takve odlaske, ali to nije učinio. Država je morala isplatiti nekoliko milijuna kuna za otpremnine i ostala je bez znanja koje je neprocjenjivo. Zastrašujući je podatak kako su u Hrvatskoj samo dvojica ljudi stručnih za održavanje motora na zrakoplovima MiG-21. U šali se kaže kako nikada ne putuju zajedno da se obojici nešto loše ne dogodi. Sve je to rezultat višegodišnjeg neulaganja u ljude i pripremu za dolazak novih tehnologija. Kad je u pitanju Hrvatska ratna mornarica, pomalo je tužno slušati najviše njene dužnosnike posljednjih godinu dana kad kažu da prvi put od hrvatske samostalnosti imaju na raspolaganju dvije raketne korvete s kojima mogu provesti svu potrebnu obuku i gađanja. A radi se o dvjema finskim rabljenim raketnim korvetama starijima od 20 godina koje su nabavljene pukom srećom i po više nego povoljnoj cijeni. Njihova nabava nije bila plod sustavnog promišljanja nego se dogodila slučajno. Da se to nije dogodilo, danas HRM ne bila spremna štititi Jadran od stranih podmornica i pridružiti se NATO-ovu brodovlju u međunarodnim operacijama. Hrvatska kopnena vojska, kojoj je na čelu general Mladen Kruljac, bori se za bolje uvjete života vojnika kroz pokušaje izgradnje i obnovu vojarni.PRAVO LICE HRVATSKEVOJSKE Posljednjih mjeseci HV sve više sliči paradnoj i prigodnoj manifestacijskoj organizaciji, a ne oružanoj sili članice NATO-a

Zapravo, pripadnici Kopnene vojske nositelji su međunarodnih vojnih operacija u sklopu NATO-a i UN-a, najzaslužniji su za odličan imidž Hrvatske u NATO-u, te bi im trebala biti posvećena puno veća pažnja. Zasad je najveći zagovornik njihova boljeg statusa šef logistike Hrvatske vojske general bojnik Josip Stojković, koji pokušava usporedo raditi na dva projekta - osigurati moderne kuhinjske blokove za prehranu i raditi na završetku projekta vojarne u Petrinji koja bi bila ogledni primjer za buduće vojarne u Hrvatskoj. Posao ide vrlo teško, jer je vojni proračun za ovu godinu znatno smanjen, a očekuje se da će se dodatno smanjiti rebalansom. Stojković pokušava grozničavo ugovoriti sve obveze do tog rebalansa kako opet oružane snage ne bi ostale bez novca. Vrhunac obuke svih postrojbi unutar Hrvatske kopnene vojske je čekanje na listi odlazaka u Afganistan, pri čemu su već sada primjetne nelogičnosti, jer se neki od vojnika spremaju za treći uzastopni odlazak, dok su njihovi kolege s istim znanjima i vještinama odbijeni drugi ili treći put. Zanimanje vojnika za odlazak u Afganistan velikim je dijelom vezano uz materijalni status jer u mirovnoj misiji ISAF u Afganistanu samo dnevnica iznosi 100 eura. Drugi problem su dodaci na plaće. Apsurd je da vojni obavještajci u Vojno-sigurnosnoj agenciji u Zagrebu, koji vrijeme uglavnom provode u svojim uredima na zagrebačkom Črnomercu i na Krešimirovu trgu, imaju dodatak na plaću za otežane uvjete rada, i to od 1000 kuna, a pripadnici 350. obavještajne bojne na to nemaju pravo. U posljednje vrijeme primjetan je trend da vojnici, dočasnici i časnici raspoređeni po postrojbama Hrvatske vojske u Benkovcu, Kninu, Ogulinu i Delnicama traže mogućnost premještaja u Zagreb, Zadar ili Karlovac.

Više od 60 posto svih vojnika, dočasnika i časnika u profesionalnim gardijskim i drugim postrojbama udaljeno je od svojih matičnih baza i do 100 kilometara. Približno deset tisuća vojnika svakog dana na cesti, uz srednjoškolce, najveći su dnevni migranti koji do svog radnog mjesta putuju i po dva sata. Svojim obiteljima se vraćaju oko 18 sati. Njihov ostanak u vojarnama gdje rade preko tjedna nema puno smisla, jer su uvjeti daleko od normalnih, obitelji su razdvojene, a nema nikakvog sadržaja koji bi im ispunio ostatak dana i u vojnim objektima i u gradovima. Osim toga, ostanak ih ne motivira ni zbog toga što se naknada za odvojeni život smanjuje za 500 kuna ako se spava u vojarni. Svaki pokušaj odlaska perspektivnih i visokoobrazovanih časnika na novu dužnost na kojoj bi se dodatno usavršavali, jer misle svojom glavom, te ne mogu prihvatiti spomenuti način razmišljanja, nailazi na prepreke i to iz bizarnog razloga - general Lucić se pita tko će stručan ostati raditi u njegovoj blizini. To je pokazao i primjer kapetana fregate Roberta Hranja donedavno načelnika Službe za NATO i bivšeg obnašatelja dužnosti, pomoćnika ministra obrane za obrambenu politiku. Hranj pripada vrlo uskom krugu časnika koji su samozatajni, ali i najškolovaniji u Hrvatskoj vojsci. Bez obzira na vrhunske kvalitete i ocjene Robert Hranj nije promaknut već duže od osam godina, a general Lucić nije bio sklon ni pustiti ga u Bruxelles za zamjenika hrvatskog vojnog izaslanika. Takav se prijedlog ipak nekako uspio provući samo zato što je general Lucić bio na godišnjem odmoru.

Svi ovi problemi nisu samo rezultat dugogodišnje improvizacije unutar Oružanih snaga nego i odnosa države spram vojske. MORH već godinama financira državni aparat iz svog proračuna umjesto da sredstva ulaže u znanje, školovanje i poboljšanje standarda vojnika. Nema nikakva razumnog objašnjenja da se iz proračuna MORH-a plaća nabava Canadaira i Air Tractora, potom da MORH financira akcije spašavanja i traganja, prijevoz bolesnika s otoka i slično. Ukupna cijena triju zrakoplova Air Tractor je 6.767.722 eura, 2.255.907,33 po zrakoplovu. Uz odgovarajuću opremu i obuku u iznosu od 866.171,70 eura, vrijednost posla iznosi 7.633.893 eura. Dva Canadaira CL-415 koštaju 62 milijuna američkih dolara. U 2007. i 2008. vojni helikopteri Mi-8 imali su ukupno 2200 letova samo za medicinske potrebe. Ako je cijena sata leta Mi-8 približno 1500 eura, ne treba previše biti pametan pa izračunati troškove. Ako je MUP napravio cjenik svojih usluga, to bi trebao učiniti i MORH i ispostaviti račun, primjerice, ministru zdravstva.

Nadalje, desetke milijune kuna MORH je prošlih godina potrošio na plaćenje komunalija za objekte koji su već bili predani lokalnoj samoupravi, što je potpuni apsurd. Kako se dosad država odnosila spram MORH-a, ne treba očekivati ni ovaj put da će obećanja biti ispunjena, odnosno da će MORH-u biti vraćen barem mali dio onoga što mu se uzima iz godine u godinu. Ionako je MORH-u ove godine već uzeto iz proračuna gotovo 600 milijuna kuna, a očekuje se i novi rebalans. Za razliku od predsjednika Mesića, koji je lani Božić proslavio s hrvatskim vojnicima na Golanskoj visoravni, premijer Sanader u gotovo šest godina svog mandata nikada nije posjetio pripadnike hrvatskih oružanih snaga u nekoj od mirovnih misija NATO-a ili UN-a. A slovenski premijer Pahor samo dva mjeseca nakon početka obnašanja premijerske dužnosti uspio je posjetiti slovenske vojnike na Kosovu.