Politička abdikacija premijera Ive Sanadera predstavlja dobru vijest za Republiku Hrvatsku. Ovakav zaključak mogao bi se dovesti u pitanje samo u slučaju nekih novih informacija prema kojima se Sanader povlači zbog vlastite ili bolesti člana obitelji. Na sreću, izgleda da nije tako, odnosno ne mogu se povlačiti paralele s Ivicom Račanom ili Franjom Tuđmanom, koje su politiku napustili zbog lošeg zdravlja.

U svim ostalim varijantama, ostavka Ive Sanadera je bila neophodna, barem kao prvi korak u izlasku Hrvatske iz duboke krize u kojoj se nalazi. Ovdje nije riječ samo o vrlo lošoj ekonomskoj situaciji, koja je tek djelomično posljedica svjetske financijske krize, nego o doslovno čitavom spektru problema koje HDZ-ova vlada nije bila kadra riješiti, a neke je i sama proizvela.

U mjeri u kojoj je početkom 2004. kao tek ustoličeni premijer povukao važne poteze u odklonu od radikalne desnice i približavanju manjinama, posebno srpskoj, u kasnijoj fazi djelovanja kao predsjednik hrvatske vlade, Ivo Sanader je napravio malo ili nedovoljno. Iz tog gledišta, teško je žaliti zbog njegova neočekivaog odlaska.

Još od 2007. potpuno je jasno kako Sanaderova politika nije sposobna riješiti niti jedan važniji problem, a predsjednik Vlade se posljednjih godina pretvorio u spin-majstora, koji puno više pazi za vlastiti image nego kako rješavati nagomilane probleme. Ovu konstataciju potvrđuje i letimičan pregled aktualne situacije:

Hrvatskoj prijeti gospodarska kriza s još uvijek nesagledivim posljedicama. Pad BDP-a iznosi 6,7 posto, a tek slijede otpuštanja i prava recesija.

Unatoč upozorenjima kompetentnih stručnjaka Sanader i Vlada nisu poduzeli ništa kako bi smanjili državne troškove i stimulirali gospodarstvo, i tako su posredno pomogli jačanju krize.

Hrvatska godinama ne napreduje prema Europskoj uniji, za što je tek djelomično kriva politika koju vodi Slovenija, a puno više dosadašnja Vlada koja je državu ostavila bez važnijih inozemnih saveznika.

HDZ je i dalje upleten u brojne korupcijske afere, među kojima je afera "kamioni" s bivšim ministrom Berislavom Rončevićem tek vrh ledenog brijega.

Desno krilo HDZ-a, koje zastupa Andrija Hebrang, i dalje vodi ideološke ratove, i ponaša se kao da je srpanj 1941. ili 1945., a ne 2009.

Svi parametri i potezi vlade Ive Sanadera pokazuju kako ne postoji nikakav plan za rješavanje problema nego se sve svodi na kratkotrajno saniranje situacije. Političar Sanader je posjedovao stil i stav, ali ne i sposobnosti koje treba imati premijer Republike Hrvatske.

Zato je njegova abdikacija dobra vijest za znatnu većinu hrvatskog stanovništva.

Razumije se da se sada otvara pitanje što očekivati od budućnosti? I tu je situacija prilično jasna.

Jadranka Kosor teško može biti dobra premijerka. Ako ne računamo njezine izljeve verbalnog domoljublja, zapravo, nitko ne zna što je sadržaj njezinog političkog angažmana. U politiku ju je uveo Franjo Tuđman kada je shvatio da HDZ-u nedostaju ženski kadrovi, a dosadašnji status u Vladi duguje svom šefu i zaštitniku Ivi Sanaderu. Na konkretnoj sceni, uvjerljivo su je pobjeđivali i Stipe Mesić i Milan Bandić, a u Zagrebu je morala odstupiti u korist anonimnog Jasena Mesića. Unutar HDZ-a nema nikakav autoritet na staru kliku u kojoj su Hebrang, Šeks ili Luka Bebić, a pitanje je hoće li ju, i dokle, slušati Josip Friščić ili Đurđa Adlešič. Čuda su moguća, ali ipak je teško vjerovati da će Jadranka Kosor stabilizirati HDZ i još dvije godine ostati na funkciji premijerke.

Puno realnija opcija su prijevremeni izbori koji bi pružili legitimitet sadašnjoj ili nekoj novoj vladajućoj koaliciji. Hrvatska treba promjene i drugačiju politiku, a to dosadašnja Vlada nije bila sposobna provesti. Zbog toga je odlazak Ive Sandera njegov prvi istinski dobar potez u posljednjih nekoliko godina. Ili, kao što bi rekao dosadašnji premijer:
„Idemo dalje".