Objavljeno u Nacionalu br. 712, 2009-07-07

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Dajem ostavku

Kod nas lopovi štite i protežiraju nesposobne da im ne ugroze biznis, onda nesposobni podržavaju lopove da im ne ugroze pozicije, onda im se pridruže prišipetlje i ulizice koji sluganskim mentalitetom, nezabilježenim na kugli zemaljskoj, opslužuju i jedne i druge

Zoran FerićZoran FerićDanas, 4. srpnja 2009., ja, Zoran Ferić, građanin Republike Hrvatske, rođen 1961., imam strašnu potrebu dati neopozivu ostavku na svoje državljanstvo, nacionalnu pripadnost i sve svoje građanske dužnosti, na sve što sam rođenjem dobio i bez razmišljanja smatrao svojim, želim dati ostavku kao državljanin ove banana republike koja drugima ima oblik kifle, a meni je oduvijek sličila na mladu djevojku koja panično bježi s Balkana, no zapravo desetljećima stoji u mjestu. Sada kad je moj minus po svim računima u jednoj i drugoj talijanskoj banci prešao u crveno, kad mi iz austrijske banke šalju opomene za neplaćeni kredit, kad su računi za plin, struju, stambeni prostor, garažu, vodovod i odvodnju, za komunalne troškove, American, Master i Visu zatrpali sve stolove, stoliće i nahtkasle u stanu, kad dugujem i vodoinstalateru koji mi je popravio pipu, a iz Vipa pristojno upozoravaju da je vjerojatno izmaklo mojoj pažnji da nisam platio mobitel pa će mi ga isključiti, samo što nisu, kad treba platiti i dostavu novina i dimnjačara i zakasninu u videoteci, dakle kad mi je sve to sranje došlo do grla, dragi moji sugrađani, dajem ostavku na sve svoje građanske i ljudske dužnosti. U životu svakog čovjeka postoji vrijeme za novi početak, a ja sam procijenio da je upravo sada to moje vrijeme.

DOGODILO SE TO DANAS UJUTRO, DOK SMO ŽENA I JA DORUČKOVALI, a na televizoru se smjenjivale slike bez tona: prvo Ivo Sanader, nešto kao govori, ali ništa se ne čuje pa izgleda kao šaran izvađen na suho, prije nego što će dobiti maljem po glavi, onda Jadranka Kosor, izlazi iz auta ili ulazi u njega, smjenjuju se lica ministara, Milinovićevo lice odjednom zamjenjuje detalj Hebrangovih brkova, pa onda se opet vide Banski dvori izvana i nekakva strka na Markovu trgu, vidi se i dio Markove crkve koja je tako lijepo simbolički smještena između Sabora i Vlade, kao spomen na Boga koji nam još jedini može pomoći, pa opet ministri, pa Friščić, pa Adlešič, pa svi koalicijski partneri u gro planu zabrinutih lica, sve se to batrga na našem ekranu u subotu ujutro, za vrijeme doručka, a moja žena otvara zaostalu poštu. Otkako pošta ne dolazi subotom, nekako mi je lakše, jer se barem tada odmaramo od računa i opomena. Međutim, događa nam se nešto zanimljivo: tokom tjedna zaboravimo otvoriti tu hrpu pozivnica, reklama i računa, pa sve opet ostane za subotnje jutro kad bismo trebali uživati u doručku. I tako, dok lice premijera u ostavci dominira nijemim ekranom, moja žena otvara lijepu pošiljku iz Zagrebačke banke, gdje se gospoda iz banke strogo, ali pristojno obraćaju meni kao komitentu, biranim administrativnim rječnikom: “Budući da je vaš tekući račun kontinuirano u nedozvoljenom minusu od 1. srpnja 2009…” I tako, žena mi čita te stroge, no pristojne riječi i odjednom osjećam kako u meni sazrijeva sudbonosna odluka. Želim dati ostavku kao građanin. Mogu je, eventualno, i obrazložiti, iako je ona, kao što se može pretpostaviti, više u domeni emocija i iracionalnoga, nego razboritog razmišljanja. Naprosto mi je dosta države i domovine kojom kontinuirano vladaju nesposobni i neodgovorni kreteni ili lopovi. Da malo to obrazložim, da se ne kaže kako dajem ostavku bez obrazloženja. Kod nas su redovito lopovi štitili i protežirali nesposobne da im ne ugroze biznis, onda su nesposobni počeli podržavati lopove da im ne ugroze pozicije, onda su im se pridružili prišipetlje i ulizice koji sluganskim mentalitetom, nezabilježenim valjda nigdje na kugli zemaljskoj, opslužuju i jedne i druge. S vremenom su se i ulizice i prišipetlje dokopali djelića vlasti, pa u skladu sa svojim habitusom laskaju lopovima i nesposobnjakovićima, nose lente i ordenje, a onda to ordenje, kao domoljublje koje se stvrdnulo u manje-više plemeniti metal, mijenjaju za sinekure i stambene kvadrate u boljim kvartovima. Teško je, vjerujte, teško je biti državljanin zemlje od koje se čovjeku povraća. Predsjednik Vlade sam je sebe abolirao od odgovornosti jer je zaključio da mu je dosta biti na premijerskom mjestu. Postalo je teško. Postalo je grubo. Došlo je vrijeme da se ljudima obećaju samo krv i suze, dugovi i kamate, gubitak posla i smanjenje plaća, došlo je do toga da se šarmom i stavom ne može ništa, nego mora na teži način: sposobnošću i odgovornošću. A u opisu posla predsjednika vlade stoji i to da ljudima kaže kako je i u kakvim se govnima zemlja nalazi. No teško je to reći, ako si za dio tih govana i sam odgovoran. Licemjerno je nagovoriti ljude da te izaberu, a onda, kad postane teško, dati vjetra.

TO JE LICEMJERNO ZATO ŠTO NITKO OD GRAĐANA OVE ZEMLJE NE MOŽE dati ostavku i tako riješiti svoje probleme za koje je, barem većim dijelom, odgovorna i ova vlada. Kad je premijer Sanader u srijedu u dva popodne pred kamerama davao ostavku, barem tri milijuna ljudi koji su to gledali zaželjeli su to isto. Pa da nestanu krediti, da nestanu računi, svakidašnja nesigurnost na poslu, strašan osjećaj da ti život prolazi u neprestanim problemima za koje su odgovorni oni za koje je netko glasao, da nestane bahatost politike koja upravlja i najsitnijim segmentima naših života. Da se iz svega ispišemo, kao što se ispisao premijer Sanader, i onda sljedeći dan došao nasmijan i dobre volje. Za običnog čovjeka, nažalost, jedini je način da se iz svega ispiše prilično neugodan: štrik oko vrata ili metak u glavu. I zato su računi za grobove jedini koje još plaćam redovito. Kao, uostalom, i većina penzionera ove zemlje: za pileća krilca nema, ali za groblja ima. Jedini dio domovine koji nam je još ostao, a da nije u stranom vlasništvu su groblja. A umjesto “Lijepe naše” sada nam je primjerenija himna “Requiem”.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika