Srećko JurdanaKad šef Vlade podnese ostavku iznenada, bez ikakve najave, i na sredini svoga mandata, potpuno je jasno da on ne može javnosti za tu ostavku predočiti ni realne razloge. Čuđenju tu nema mjesta. Ti osjetljivi razlozi s njegove strane evidentno moraju ostati skriveni. Njihovo neobjavljivanje sastavni je dio cjelokupnoga zakulisnog aranžmana oko ostavke, i sam Sanader o njima će možda javno progovoriti za koju godinu, ako se odluči na pisanje memoara. Sanaderov odlazak pouzdano nije proizvod ni “ljutnje na Europu”, ni slovenskoga pitanja, ni umora, ni želje da se u Hrvatskoj “proizvede pozitivan šok”, a svakako ni plana o stvaranju temelja za nekakvo osobno političko uskrsnuće u bliskoj budućnosti. Sve su to prigodne floskule za skretanje pažnje s merituma stvari. Analitičar Krsto Cviić ispravno je zaključio da Sanader - za razliku od Tonyja Blaira koji je svojedobno otišao s premijerskoga položaja nakon višemjesečnoga najavljivanja - nema naročite perspektive za nastavak političke karijere u nekoj drugoj formi. Okolnosti odlaska djeluju protiv njega, a osim toga, potpuno napuštanje aktivnoga bavljenja politikom od njega se i očekivalo, odnosno zahtijevalo.

SANADEROVA OSTAVKA I FABEROVA SMJENA

Gospodin Sanader podnio je ostavku nakon što je - na vanjskome planu - izgubio političku potporu upravo onih inozemnih krugova koji su tom ostavkom “iznenađeni”, i koji su nakon odlaska komplimentirali njegovu liku i djelu. U samome činu ostavke presudan je, međutim, bio unutarnji plan, odnosno težak i dugotrajan sukob Ive Sanadera s Vladimirom Šeksom i Andrijom Hebrangom, vodećim HDZ-ovim desničarima. Na ovoj kritičnoj točki uspostavlja se jasna korelacija između Sanaderove ostavke i Faberove smjene. Sanader nije rekao zašto smjenjuje uspješnog ravnatelja policije, kao što nije rekao ni zašto smjenjuje samoga sebe. Europski predstavnik Degert i američki ambasador Bradtke izrazili su Sanaderu, u danom trenutku, duboko negodovanje zbog micanja Fabera, i vidjelo se odmah da se Sanaderova situacija komplicira. Cjelokupan scenarij sažima se u činjenici da je Vladimir Faber - protiv volje politbiroa HDZ-a - istraživao kriminal oko Rončevićeve nabave vojnih kamiona, i da su u tom kontekstu Šeks i Hebrang podvrgnuli Sanadera nečuvenim pritiscima da ga smijeni. Znali su da je afera za HDZ kompromitantna do granice političke nepodnošljivosti, i da Rončevića treba izvući pod svaku cijenu. Kad je Sanader pokleknuo, i ex abrupto smijenio Fabera, u Europi - a i šire - definitivno su shvatili da Sanader nema ni volje ni snage za radikalan obračun s političkom korupcijom u Hrvatskoj. Za inozemstvo je postao suvišan, a za svoje partijske oponente ostao je i dalje problematičan, među ostalim i zbog činjenice da je protiv njihove volje Fabera svojedobno postavio za ravnatelja policije, i da po implikaciji snosi odgovornost za Faberovo istraživanje Rončevića i korupcije u HDZ-u. Suočen s unutarnjim pritiscima u politbirou, i inozemnom indiferentnošću prema njegovoj figuri, premijer je spoznao kako je za njega najbolje da ode bez objašnjenja, uz vrhunske partijske počasti. Jednom kad sazriju okolnosti, tema njegovoga odlaska u javnosti će se nesumnjivo pokrenuti na radikalnije načine. U svakom slučaju, Sanaderovim naglim odlaskom mnogi njegovi vazali ostali su visjeti između neba i zemlje. Tomislav Karamarko, na primjer, bez pogovora je smijenio Fabera po Sanaderovu nalogu, i javnosti prodavao nekakve nebuloze o Faberovu “unaprijeđenju”, da bi nedugo nakon toga ostao na brisanome prostoru s imageom poslušnoga izvršitelja nepopularnih i sumnjivih direktiva kojeg je naredbodavac cinično ostavio na cjedilu.

ULAGIVAČI NA BRISANOM PROSTORU

Gordan Jandroković Hrvatsku će odsad predstavljati bez moćnoga pozadinskoga izdavača uputa. Mnogi medijski djelatnici koji su živjeli od ulagivanja gospodinu Sanaderu danas ne znaju što da rade. Svima njima, i svima ostalima, Sanader je ostavio Jadranku Kosor za utjehu. Radi se, dakako, o vrhunskome cinizmu. Sanader iza sebe hladno ostavlja potop, Šeks i Hebrang dobivaju marionetu koja će u njihovo ime glumiti premijerku. Kako već bilo, gospođa Kosor osvojila je priliku da eksperimentalno pokaže zašto se već godinama mota po sferama moći, a cjelokupna hrvatska oporba, i svi HDZ-ovi koalicijski saveznici, suočavaju se s osobnom odgovornošću zato što su - bez borbe, protivljenja i velikih primjedbi - dopustili razvoj događaja po kojem, nakon svih silnih “demokratskih promjena”, Šeks i Hebrang iznova de facto preuzimaju vlast u Hrvatskoj. Osudu Hrvatske na vladu Jadranke Kosor i na njezine pozadinske upravljače politbiro HDZ-a pokušava predstaviti kao prirodan čin zasnovan na izbornome legitimitetu parlamentarne većine, što je potpuno u skladu s njihovim doživljajem svijeta po kojem je legitimno sve ono oko čega su se interno uspjeli dogovoriti u svrhu zaštite vlastitih interesa. Na logičnu saborsku primjedbu Vesne Pusić da Jadranka Kosor može imati malu, dogovornu većinnjezinoj vladi ne daje i psihološki legitimitet u narodu, otvorili su idiotsku paljbu objašnjenjima kako su oni dobili izbore, pa mogu po ustavu osnivati vlade kakve žele. O. K. Za počasnoga posmrtnoga premijera mogli bi - po svome shvaćanju ustavnih prava - imenovati i Maksa Luburića, kojega njihov predsjednički kandidat Andrija Hebrang zadnjih dana ističe kao “borca za Hrvatsku”.

MESIĆ ZAUZIMA ISPRAŽNJENI PROSTOR

Predsjedniku Mesiću navodno nisu bili poznati realni razlozi Sanaderove ostavke, no situacija oko Jadranke Kosor svakako mu je jasna. Da je htio, mogao je tu situaciju zakomplicirati, ako ničim drugim a ono znakovitim produljenjem konzultacija sa strankama oko novog mandatara. Neki promatrači od njega su to i očekivali. Procijenio je, međutim, da u aktualnom trenutku ne bi s njegove strane bilo racionalno zaoštravati ionako tešku političku krizu u državi, i odlučio je mirno potpisati predloženo imenovanje. U odluci mu je nesumnjivo pomogla i spoznaja da oporba nema namjeru s HDZ-om ulaziti u egzistencijalnu bitku. Ako je kod oporbe izostala inicijativa za otvaranje široke parlamentarne fronte protiv novih šefova HDZ-a, Mesić bi se - tjerajući proceduralni inat - doveo u položaj usamljenoga jahača u sumrak. To ne znači, međutim, da je on svoju ulogu odigrao do kraja; naprotiv, njegovo političko značenje postajat će svakoga dana sve veće. Preko razvoja događaja Mesićev hipotetički treći blok postaje psihološki najjača politička snaga u državi i prije negoli je uopće formiran. Takvo stanje stvari Mesić bi u neposrednoj budućnosti morao energično eksploatirati, no doista je pitanje ima li on za to volje i energije. Odlazak Sanadera proizveo je u zemlji politički vacuum, koji ne mogu ispuniti ni dramatično uzdrmani HDZ, ni kronično bolesni SDP, zajedno sa svim svojim saveznicima i protivnicima. HDZ će s Jadrankom Kosor jahati na teoriji “business as usual”, i pokušati sačuvati vlast do redovnih izbora. Izgledi da će u tome uspjeti, odnosno: da će izbjeći izvanredne izbore, prilično su relativistički, ali nisu ni mali, jer njihovi saveznici čuvaju vlastiti komoditet, i ako sve teče prividno regularno, ne će im pasti na pamet da ga ugrožavaju nekakvim izvanserijskim akcijama. Bez obzira na to, Mesić bi - nakon isteka mandata, a možda i prije - s novom strankom mogao subjektivno preuzeti vodeću ulogu na političkoj sceni, i postati hrvatski nezaustavljivi građanskoantifašistički lider, u znatno jačoj formi negoli je to danas. U inozemnim krugovima, koji su po inerciji sudjelovali u rušenju Sanadera, za takvu inicijativu pouzdano bi mogao dobiti potporu, no odluka je na njemu.