SDP je u nedjelju dobio predsjedničkog kandidata, iako je još potpuno neizvjesno je li dobio i čovjeka koji može postati slijedeći hrvatski predsjednik. Naime, Ivo Josipović svoju kandidaturu osvojio je na unutarstranačkim predizborima i to mu daje značajan legitimitet. Problem je tek taj što podrška unutar SDP posljednjih godina nipošto ne garantira popularnost među biračima. Politički ukusi SDP-ovog članstva i biračkog tijela značajno se razlikuju, a najočitija posljedica takve diskrepancije je stranački čelnik Zoran Milanović, političar koji pobjeđuje jedino na unutarstranačkim izborima.

Upravo on je i bio glavni faktor pri odabiru Ive Josipovića. Jer, iako je SDP-ov način odabira predsjedničkog kandidata bio znatno civiliziraniji i demokratičniji od bizarnog Sabora HDZ-a, gdje je Vladimir Šeks podignute ruke za izbor Jadranke Kosor na čelo stranke prebrojao brzinom procesora nekog IBM-ovog superračunala, teško se oteti dojmu da je drugi pretendent za SDP-ovu predsjedničku nominaciju Ljubo Jurčić vodio unaprijed izgubljenu bitku.

Milanović je mjesecima prije izbora unutar stranke vodio javnu lobističku kampanju favorizirajući Josipovića. Lobiranje je uspjelo, dirigirana demokracija završila je željenim ishodom, no poprilično je jasno zašto se danas Jurčić osjeća prevarenim. Nakon ovog poraza u stranci ga uistinu više ništa ne drži, pa se može zaključiti kako je u nedjelju SDP istovremeno dobio predsjedničkog kandidata i izgubio Ljubu Jurčića.

To nije ni čudno, s obzirom da je on poprilično nekompatibilan s načinom na koji trenutno funkcionira najveća oporbena stranka. Naime, SDP je danas stranka bez prepoznatljivog političkog sadržaja, inovativnih ideja i jasne strategije kako osvojiti vlast. Stranačko vodstvo kontinurano zastupa određene principjelne stavove, ali ti stavovi su većinom općenite i deklarativne naravi, bez prave političke težine. Dapače, zbog takvih su stavova bili spremni i gubiti izbore, kao na prošlim parlamentarnim izborima kad su se dobrovoljno odrekli garantiranih 3 do 4 mandata Milana Bandića u dijaspori, prepustivši ih HDZ-u.

Ukratko, SDP je proteklih godina uvelike bio stranka u kojoj je forma dominirala nad sadržajem, a zlobnici bi mogli zaključiti kako je takvo određenje samo odraz karaktera čelnog čovjeka stranke, koji je već u više navrata pokazao kako vrlo uspješno zna pričati i na nekoliko stranih jezika, a da pritom ne kaže ništa.

Ljubo Jurčić poprilično je drukčija osoba, čovjek velikog znanja, ukalupljenog u prilično neuglednu formu loše retorike i nenametljivog karaktera. Njemu sadržaja ne nedostaje, uostalom sam je u proteklih godinu dana predložio više konkretnih mjera gospodarskog oporavka Hrvatske od svih ostalih članova stranke zajedno. Ipak, suočen s nezainteresiranošću vrha SDP-a za njegov angažman, ideologijom neopterećeni Jurčić, svoje ideje pokušao je plasirati kroz rad u Vladinom Ekonomskom vijeću. U čelništvu stranke to je protumačeno kao svojevrsna izdaja, a Jurčić okarakteriziran kao kolaboracionist. Zbog toga njegove predsjedničke ambicije u okvirima SDP-a nikad nisu imale realnu podlogu.

Puno realniji je njegov budući politički angažman unutar "trećeg bloka", političkog saveza kojeg oko sebe misli okupiti Stipe Mesić, nakon što mu istekne predsjednički mandat. Prema sadašnjem odnosu snaga na političkoj sceni, taj bi Mesićev savez mogao postati ključni faktor za pobjedu na izborima, a unutar njega Ljubo Jurčić bi vjerojatno imao puno više prostora za rad nego što je to bio slučaj u SDP-u. Njegov politički rejting i ugled trenutno je vrlo visok, a takav će i ostati ukoliko ga sam ne uništi neovisnom kandidaturom na predsjedničkim izborima. Naime, iako je njegovo nezadovoljstvo SDP-ovim primarnim izborima donekle i razumljivo, Jurčić je na njima svojevoljno sudjelovao i sad njihove rezultate mora prihvatiti. Sve drugo u očima građana bilo bi protumačeno kao izraz častohleplja. S druge strane, ne učini li takav potez, odgovornost za njegov odlazak past će na leđa vrha SDP-a.

Ipak, u Milanovićev koncept izvrsno se uklapa i mirni i staloženi Ivo Josipović. Radi se o čovjeku bogate akademske biografije, ali i poprilično siromašnog javno političkog merituma, u kojem dominira njegov angažman u ustroju ZAMP-a, jedne od omraženijih domaćih institucija. Josipović, koji je dosad iskusio samo privlačnu i benignu stranu domaće politike kroz rad u Saboru i povremena pojavljivanja u televizijskim emisijama, kao predsjednički kandidat će po prvi put biti suočen s pravom kampanjom, a za vjerovati je kako HDZ-ova propagandna mašinerija neće štedjeti udaraca u pokušajima da probuši njegovu uglađenu fasadu. Pojednostavljeno, ako on ima bilo kakvih kostura u ormaru, oni će tijekom narednih mjeseci gotovo sigurno biti predstavljeni javnosti. Hoće li takav sadržaj uspjeti narušiti Josipovićevu besprijekornu formu, temeljno je pitanje vezano za njegov uspjeh na izborima.

Upravo zbog tog uspjeha, Milanović je izveo damin gambit. Usred gospodarske recesije žrtvovao je najkvalitetnijeg ekonomskog stručnjaka kojeg stranka ima kako bi pobjedu ostvario pomoću svog pijuna Josipovića. Nažalost za njega, takva taktika ne ostavlja prostora za neuspjeh. Pobjedi li Ivo Josipovića na predsjedničkim izborima, strategija će se pokazati opravdanom, no doživi li Josipović poraz, sam Milanović mogao bi biti suočen s političkim šah matom.