Ovim putem obavještavam javnost u Hrvatskoj i dijaspori da se dogodine neću kandidirati na predsjedničkim izborima. Nije to bila laka odluka, dugo sam je i teško donosio, ali naposljetku sam shvatio da - baš kao što u životu svakoga čovjeka postoje trenuci za novi početak - ima i trenutaka kad valja reći "idemo dalje!" te nastaviti voziti istom trasom, pa dokle ide - ide... Još jednom, dakle, neću se kandidirati za predsjednika Republike, i to je moja zadnja. Ispričavam se svima koji su polagali nade u to da ću se predomisliti.

Shvatio sam, naime, da nemam ni snage ni znanja niti živaca za taj posao, ma koliko mi se u prvi tren činio obavljivim. Nemam snage za prečesto susretanje s Jadrankom Kosor i Josipom Friščićem, ne za više od jednom godišnje, ako i toliko. Nemam znanja za razumijevanje svega što tumači Željko Rohatinski. A nemam, bogme, ni živaca za natezanje s Rončevićem i njegovima.

Pored svega toga, nekako nemam ni volje da se do krajnjih granica izdržljivosti borim protiv ustaša doma, euroimperijalista, rusokolonijalista i amerototalitarista vani, a Kineze još nisam ni spomenuo... Što su - kako bi Hamlet rekao - oni meni ili ja njima? Ma, ko ih jebe, sve skupa! (Evo, recimo, niti prethodnu rečenicu nikad ne bih smio izgovoriti, kamoli napisati, niti privatno, kad bih bio predsjednik. Ne znam za vas, ali ja se toga građanskoga prava ni na samrti ne bih odrekao!)

Ukratko, znači, ne očekujte moju kandidaturu. Znam, znam, brojne sam sugrađane i sudržavljane sad razočarao takvom odlukom, ali ona je konačna i nepobitna, nemojte me pitati za dodatna objašnjenja. Naprosto, kad dođe vrijeme za predsjedničke izbore, vlastitom pameću ocijenite tko bi od kandidata (a neće ih faliti, ne bojte se, vidite kako je krenulo) bio najpodobniji da se uhvati ukoštac sa svime gore spomenutim, onim za što ja, kako sam vam objasnio, ne bih imao ni snage, ni znanja, ni živaca, niti volje. Izabrat ćete, naravno, najboljeg. Kao uvijek dosad.